Pravila političke igre

Arbitražni sud u jednoj stvari priznao je da je Hrvatska bila u pravu

Iako je hrvatska dominantna politika racionalno stvarala društvenu klimu, zasnovanu na tvrdnji da Hrvatska a priori ne priznaje pravorijek arbitražnog sudišta za granicu sa Slovenijom, jer su slovenski predstavnici kontaminirali rad tog sudišta, naknadno je, ipak, posve nepotrebno, stvorena napeta i neugodna društvena klima, a oni koji analiziraju odluku tribunala kao da se trude apostrofirati ono što je bilo očekivano – da pravorijek u nekim svojim dijelovima dramatično odstupa od svih načela koje je Hrvatska isticala u rješavanju bilateralnih sporova, a da se, pogotovo kad je riječ o razgraničenju u zaljevu, dramatično osjećaju posljedice te kontaminacije postupka.

01.07.2017. u 08:00
Ispiši članak

Na tome, međutim, „opinion makeri“ ne staju, nego se rasprava seli na područje političke odgovornosti. Raspreda se o tome u kojoj je mjeri odluka premijera Ivice Račana da njegova Vlada potvrdi sporazum sa slovenskim premijerom Janezom Drnovšekom o razgraničenju dviju država doprinijela ovakvu ishodu arbitražnog procesa i o tome je li bivša premijerka Jadranka Kosor politički odgovorna za ovakav ishod arbitražnog procesa, zato što je uopće pristala na ulazak u proces.

Glavna odlika atmosfere u političkoj javnosti u Hrvatskoj prije objave arbitražnoga pravorijeka bilo je političko jedinstvo o nepriznavanju tog pravorijeka. U Sloveniji su najavljivali da će Slovenija priznati arbitražnu presudu, ali je bilo primjetno snažno „izdvojeno mišljenje“ većeg dijela opozicije, kako se arbitražnu presudu može prihvatiti samo pod uvjetom da ona Sloveniji pruži zadovoljenje temeljnog interesa – određivanja spoja slovenskog teritorijalnog mora s otvorenim morem.

Iako su prve reakcije u Sloveniji, nakon objave presude, što se granice na moru tiče, vrlo optimistične, valja se podsjetiti da je Slovenija ipak inzistirala na daleko većim zahtjevima. Nekoliko godina nakon sporazuma Račan-Drnovšek, na primjer, slovenska je politika suspendirala dotada važeći Pomorski zakonik, koji je Sloveniju definirao kao teritorijalno prikraćenu državu, bez mogućnosti proglašavanja zaštićenih pojaseva na moru.

Paradoksalno je bilo to da je Slovenija, istovremeno, dok je osporavala pravo Hrvatskoj na proglašenje gospodarskog pojasa (odnosno njegove inačice, ZERP-a, zaštićenog ekološko ribolovnog pojasa), sama proglasila gospodarski pojas na Jadranu, na koji nikako nije imala pravo, doduše, bez definiranih koordinata toga pojasa. Kao argument protiv potpisivanja Sporazuma o arbitraži lider slovenske opozicije Janez Janša isticao je kako je unaprijed jasno da arbitražno sudište Sloveniji neće dosuditi pravo na gospodarski pojas, i da će time ona ostati geografski prikraćena država.

U vremenu odmah nakon proglašenja odluke arbitražnog tribunala, Slovenija je ostavljala dojam jedinstva u političkom zadovoljstvu, ali je činjenica da se lideri opozicije nisu izjašnjavali o presudi. Tradicionalno je do sada bilo da se slovenska arena dijeli u odnosu na pitanje razgraničenja s Hrvatskom i da se vrlo glasno javljaju maksimalistički zahtjevi, pa valja pričekati koji dan i vidjeti hoće li se to dogoditi i ovoga puta. Hrvatska je, nasuprot tome, do sada uvijek postizala političko jedinstvo o koracima vezanima uz politiku razgraničenja, a današnje međusobno optuživanje zbog rezultata, koji Hrvatska i onako ne priznaje, dovodi u pitanje to jedinstvo.

Međutim, daleko važniji aspekt ove presude kao da nam izmiče iz fokusa. Hrvatska se zgraža, prije svega, zbog načina povlačenja crte razgraničenja u zaljevu, iako je bilo očekivano da će crta biti nešto povoljnija za Sloveniju od same crte sredine. To je zgražanje opravdano i ono svjedoči o uvjerljivosti hrvatskog argumenta o kontaminiranosti procesa.

Ta crta, istina je, otprilike prati crtu razgraničenja u Sporazumu Račan-Drnovšek, ali valja priznati kako je sve nakon toga u arbitražnom rješenju pravno korektnije napravljeno nego u sporazumu iz 2002. Naime, nakon izlaza iz zaljeva, crta se razgraničenja s neznatnim odstupanjem nastavlja ravno do linije razgraničenja na moru između Italije i bivše Jugoslavije, prema Osimskom sporazumu, a u Sporazumu Račan-Drnovšek stvarao se veliki trokut hrvatskih teritorijalnih voda koje su trebale biti prepuštene u slovenski suverenitet. Čak i taj zloglasni ''junction“ koji je sud interpretirao kao prostor, a ne kao skup prava, ne dovodi u pitanje da prostor, u kome je označen i dalje potpada pod hrvatski suverenitet, samo što bi u tom prostoru bila ograničena neka suverena prava hrvatske države.

Analitičari se boje da će pravorijek ad hoc arbitražnog sudišta, iz kojeg je Hrvatska istupila i koji ne priznaje, svejedno biti neugodan presedan u ostalim hrvatskim otvorenim graničnim pitanjima, prije svega, u pitanju razgraničenja na moru s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom.

Situacije u odnosu na ove dvije države ipak se bitno razlikuju od odnosa sa Slovenijom i ne čini se da bi objektivno ovaj, za Hrvatsku nepostojeći, pravorijek mogao na bilo koji način utjecati na razgraničenje s te dvije države.

Ipak, najvažniji aspekt arbitražne presude, koji domaćim analitičarima posve izmiče iz vida, činjenica je da je i takvo arbitražno sudište priznalo kako je Hrvatska bila u pravu kad je inzistirala na jednom načelu razgraničenja na kopnu – načelu katastra.

U graničnim sporovima sa svim državama Hrvatska inzistira na istom načelu, a kao nekakvo pravilo uspostavilo se da druga strana nije spremna prihvaćati jasna univerzalna načela. Koliko god bio kontaminiran rad ad hoc tribunala, koliko god bivši slovenski arbitar i bivša slovenska agentica pred sudom nastojali falsificirati dokumentaciju na osnovu koje je Sud odlučivao, ipak se istaklo opće načelo prema kojem je on, u skladu s međunarodnim pravom, odlučivao o razgraničenju na kopnu – to je načelo pripadnosti nekog teritorija katastru.

Za onaj teritorij, za koji se katastarske knjige vode u Hrvatskoj, presuđeno je da pripada Hrvatskoj, a ako se katastarske knjige vode u Sloveniji, to je proglašeno slovenskim teritorijem.

Unatoč pokušaju kontaminacije, ona u ovom slučaju jednostavno nije mogla uspjeti, iako su nesretni arbitar Jernej Sekolec i agentica Simona Drenik nastojali najviše ''podmetati“ i ''lobirati“ upravo u razgraničenju na kopnu.

Budući da Hrvatska u razgraničenju sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom inzistira na načelu pripadnosti nekog teritorija katastru, ovim arbitražnim rješenjem, njegovim notornim dijelom, koji nije sporan, Hrvatska dobiva argument u pregovorima sa susjedima.

Koliko god, naime, kontaminirali proces, načela ostaju, a načelo katastra očito je praktički nemoguće potisnuti. To tako postaje još snažniji hrvatski argument kada je riječ o pregovorima o adama i otocima hrvatskog teritorija koji su na lijevoj obali Dunava.

Hrvatska javnost zbog toga ima dodatni razlog stati na loptu i racionalno pristupiti objavljenoj nevažećoj odluci u postupku iz kojega je Hrvatska istupila.

Iako, na prvi pogled, krajnje nepovoljan za Hrvatsku, ishod ovog postupka takav je da Vladi otvara prostor za pregovore sa Slovenijom, ali i jača hrvatsku pregovaračku poziciju sa Srbijom, na primjer.

Da bi se te okolnosti mogle politički iskoristiti, da bi Vlada mogla potencijalnu šansu pretvoriti u realizirani dogovor, nužni su održavanje nekonfliktnog stanja u hrvatskoj javnosti, potiskivanje razočaranja i jedinstven nastup i u budućim bilateralnim razgovorima sa Slovenijom, u komunikaciji s europskim institucijama i međunarodnom zajednicom, a i u predstojećim pregovorima s drugim državama s kojima Hrvatska ima otvorene granične probleme.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.