Analiza: Što za Hrvatsku znači otkazivanje projekta 'Južni tok'

Već se neko vrijeme nagađalo da će Južni tok, ključni ruski geopolitički projekt za učvršćivanje političkog utjecaja na Balkanu bankrotirati, a sada je to, prigodom posjeta Turskoj ruski vladar Vladimir Putin i priznao. Taj plinovod nema nikakve druge logike, osim geopolitičke. Naime, ne postoje nove količine zemnog plina, koje bi iz Rusije valjalo dostaviti do europskih zemalja, nego je Putinova administracija, iz geopolitičkih razloga, odlučila promijeniti trasu kojom plin dostavlja Europi. Plin je jedno od važnih ruskih geopolitičkih oruđa, a igrama cijenom plina Putin je dugo vremena održavao svoju političku dominaciju nad Ukrajinom, kroz koju prolazi plinovod za Mađarsku te Srednju i Istočnu Europu.

Južni je tok trebao plin iz Rusije po dnu Crnog mora dovesti u Bugarsku, a otuda u Srbiju, Mađarsku, Sloveniju, Austriju i Italiju. Iako je od početka bilo jasno da je Južni tok geopolitički a ne ekonomski projekt, bilo je ideja kako bi se i Hrvatska morala uključiti u nj, a zagovornici tijesne suradnje na Putinovu projektu energetskog imperijalizma snatrili su o velikim prihodima što bi ih Hrvatska ostvarivala kao tranzitna država. Karakter projekta jasan je i iz činjenice da ga s ruske strane nije vodilo ministarstvo gospodarstva, energetike ili neki drugi ekonomski resor u vladi, nego Sergej Šojgu, tada „ministar za izvanredna stanja“, a ruska je strana Hrvatskoj sudjelovanje u projektu uvjetovala, između ostaloga, popuštanjem ruskim kvazi-investitorima u Hrvatskoj, čiji projekti se uglavnom ne razvijaju i ne napreduju, zbog koruptivnog karaktera kapitala koji stoji iza njih, i zbog nastojanja „investitora“ da ne ispunjavaju niti minimalne zahtjeve države i lokalne zajednice.

Cijeli projekt Južnog toka bio je, nadalje, ekonomski uspostavljen na temeljima nespojivima s pravilima konkurencije unutar EU. Temeljni je problem gaženje načela zaštite tržišnog natjecanja, jer se u projektu vlasnik plina, koji bi se transportirao plinovodom, pojavljuje i kao vlasnik plinovoda, što znači da plinovod ne bi mogao transportirati plin iz drugih izvora, osim onoga ruske državne kompanije „Gazprom“. Drugi neprihvatljiv uvjet ekonomski je inženjering koji prati svaki ruski projekt, u kojem se redovito javljaju kompanije osnovane u poreznim oazama, i u kojima su evazija novca i porezna evazija uvijek elementi „financijske konstrukcije“. Projekti s ruskim državnim kompanijama uvijek su povezani s korupcijom, odnosno unose rizik korupcije na tržišta gdje ruske državne kompanije „investiraju“.

Treći, i najveći problem s konceptom Južnog toka činjenica je da Rusija pomoću energetike nastoji pojedine države dovesti u podređeni položaj, čineći ih energetski ovisnima o sebi. U „tajnom“ paketu vezanom uz hrvatsko pristupanje projektu Južni tok bilo je nekoliko neugodnih elemenata: ruski interes za Jadranski naftovod (JANAF), kojeg su iz ulaznog sustava za naftu u Srednju Europu željeli pretvorili u sustav za transport ruske nafte na Mediteran; interesi za vlasništvo nad INA-om; te interesi za istraživanje nafte i plina na Jadranu. Rusko vlasništvo nad INA-om značilo bi ukidanje obiju njenih rafinerija, jer ruske državne kompanije i na Balkanu i u Zapadnoj Europi imaju rafinerijske kapacitete, dostatne za opskrbu hrvatskog tržišta derivatima, a INA bi se svela tek na lanac benzinskih servisa. Rusko vlasništvo nad INA-om značilo bi, nadalje, i blokadu razvijanja projekta LNG terminala, jer ruska geopolitička koncepcija ne želi diversifikaciju na tržištu energenata. Isto tako, propao bi i za Hrvatsku važan projekt - onaj povezivanja na Transjadranski plinovod, kojim se plin iz Azerbejdžana treba preko Turske, Grčke i Albanije dovesti do Italije, na jednu, te Crne Gore, Hrvatske i BiH, na drugu stranu.

Ključni kreatori vanjske politike u Hrvatskoj, prije svega, premijer i predsjednik Republike, nisu shvatili velike opasnosti od ulaska u projekte s Rusijom i dovođenja Hrvatske u položaj energetske ovisnosti. Nakon spora s mađarskim suvlasnikom INA-e, prijetila je opasnost da mađarski suvlasnik svoje dionice proda ruskoj državnoj kompaniji, koja je već ovladala energetskim monopolistom u Srbiji, NIS-om, ali da i država ruskom vlasniku proda svojih 25 % udjela u kompaniji. Tek je ruska aneksija Krima, odnosno stvaranje nove klime euroatlantske suradnje i u SAD i u Europi, dovelo do uklanjanja ove ekonomske i geopolitičke pogibelji za Hrvatsku. Takvim aranžmanom, izvjesno je, INA ne bi preživjela kao „vertikalno integrirana kompanija“, nego bi kao dio Gazpromneftovog sustava postala filijalom novosadskog NIS-a, a Hrvatska bi izgubila kontrolu nad svojim tržištima nafte i plina.

Geopolitika je često redukcionistički okvir analize međunarodnih odnosa, ali kad se razmatra ulazak u posao s državom, koja uz pomoć energetike, kao oruđa dominacije, gradi svoj međunarodni utjecaj, valja biti svjestan opasnih aspekata takvih odluka. Hrvatska je država članica EU i NATO-a i otud proizlazi njena međunarodna stabilnost. Maksimalizaciju političkih i ekonomskih dobiti Hrvatskoj donosi samo ona politika koja naglašava hrvatski euroatlantizam i stabilnost, koja iz njega proizlazi, ali koja istovremeno afirmira i činjenicu da je Hrvatska zemlja koja spaja Mediteran i Srednju Europu.
Hrvatska može biti europsko energetsko čvorište samo pod uvjetom da razvija snažne odnose sa zemljama Višegradske skupine (Mađarska, Slovačka, Češka, Poljska), s Austrijom i Italijom te s Njemačkom, kao najutjecajnijom zemljom europske „makroregije“, i s ključnim euroatlantskim partnerom – Sjedinjenim Državama. Kao zemlja mediteranske fasade, Hrvatska može biti energetska spojnica srednjoeuropskih država, ali i baltičkih republika, pa čak i Ukrajine, a ta njena uloga važna je u globalnoj igri ograničavanja europske energetske ovisnosti o Rusiji.
Jedna je Putinova geopolitička ofenziva propala: od Južnog toka neće biti ništa, i sve one države koje su, iako članice EU i NATO, bile spremne zanemariti zajedničke euroatlantske interese radi ostvarivanja kratkoročnih dobiti, sada će ostati na gubitku, a Hrvatskoj, koja je ostala u geopolitičkom okviru euroatlantizma (doduše, više zahvaljujući sreći nego racionalnom odlučivanju aktualne administracije), otvaraju se ozbiljna razvojna niša i šansa da postane energetskim čvorištem Mediterana i Srednje Europe.