Analiza Davora Gjenera: Prva debata četvoro predsjedničkih kandidata

Televizija je po definiciji „površan medij“, a format rasprave u četvoro dodatno otežava ozbiljno suočavanje. Na prvoj televizijskoj debati četvoro predsjedničkih kandidata zato nismo saznali ništa nova. Debate rijetko mijenjaju stavove relevantnog dijela birača. Televizijska debata 1960. kojom je Johnu F. Kennedyju uspjelo preokrenuti odnose u političkoj areni i pobijediti Richada Nixona jedinstvena je, jer za razliku od „televizičnog“ Kennedyja njegov protukandidat nije bio pripremljen za borbu pred kamerama. Poznato je da su oni koji su tijek debate pratili na radiju smatrali da je iz nje kao pobjednik izašao Nixon, ali je tv publika procijenila drukčije. Nakon što su stručnjaci za odnose s javnostima shvatili značenje suočavanja pred televizijskom publikom, prednost koju je stvorio Kennedy na osnovu „prirodnog talenta“ više nije bila moguća, jer su se svi ozbiljni kandidati bolje pripremili za tv debatu nego što je to pred pedesetak godina učinio Nixon.

Za razliku od prethodnih hrvatskih izbornih ciklusa s brojnim kandidatima, ovog puta su svi kandidati bili dobro pripremljeni za raspravu pred televizijskim kamerama, imali su pripremljen kostur odgovora i tijek debate ni za koga nije bio iznenađenje. Jasno se pokazalo što su prednosti, a što nedostaci pojedinih kandidata, ali to nije ništa novo – to smo znali i prije debate.

Kolinda Grabar Kitarović u kampanju je izašla s profesionalno pripremljenim i konzistentnim programom, a očito je svjesna toga da je jedna od njenih glavnih prednosti pred protukandidatima upravo ta dorađenost i svjetonazorska konzistentnost programa. Druga njena velika prednost snažna je stranačka infrastruktura koja je podupire. Meki trbuh su joj „stari grijesi“ njene stranke, zbog kojih je HDZ uostalom poražen na parlamentarnim izborima 2011. Izbjegavanje rasprave o „prošlosti“ i insistiranje na programu i usmjerenosti na budućnost racionalna je taktika. Isto tako, izbjegavanje personalnih okršaja, odbijanje sudjelovanja u raspravi koja se spušta na razinu „ad hominem“ utjecala je na to da je ona govorila vremenski kraće od svojih protukandidata, ali je ostavila utisak pripremljenosti i samopouzdanja.

Aktualni predsjednik Josipović nije mogao izbjeći otvaranje svog najosjetljivijeg mekog trbuha – katastrofalnog učinka aktualne administracije i činjenice da u svom mandat ni na koji način nije djelovao kao korektiv Vladi, iako sam tvrdi da je to jedan od važnih Predsjednikovih poslova i da to namjerava raditi u narednom mandatu. Za razliku od Grabar-Kitarović, koja je svjetonazorski konzistentna, Josipović nastoji provoditi „cathch all“ strategiju, biti dopadljiv svima, a u finalu debate je, zamuckujući u dijelu u kome je trebao govoriti o ponudi „zelene ekonomije“ jasno pokazao do koje je mjere „nategnuta“ ta njegova strategija „zelenog SDP-a“. Josipović nije uspio prikriti niti „strah od drugog kruga“. Očito da mu je jasno da u slučaju da u provom krugu ne ostvari apsolutnu pobjedu, u drugom krugu ima malo šansi jer nema „dodatnog rezervoara glasova“, ne može privući niti Kujundžićeve niti Sinčićeve glasove. Nervozu je teško prikriti, a ona nikad nije dobar suputnik, pogotovo kad njegova glavna protukandidatkinja u prvi krug ulazi „relaksirano“.

Milan Kujundžić kampanju nastoji „personalizirati“, pa je vodi na razini osobnog sukoba. Za razliku od Grabar-Kitarović, koja je vješto izbjegla sukobljavanje s njim i spuštanje na razinu osobnog, Josipović nije uspio ostati na nivou na kojem u ovakvoj situaciji mora biti predsjednik koji je „na dužnosti“ i koji se bori za drugi mandat.

Ivan Vilibor Sinčić iz debate je izašao kao „heroj društvenih mreža“. Vjerojatno će nakon njegova prvog prime-timea na televiziji internetska istraživanja pokazati dramatičan rast potpore Sinčiću, ali realno ta se potpora teško može pretvoriti u stvarne glasove. Naime, njega u velikoj mjeri podupiru „neglasači“, oni građani koji na kraju neće niti izaći na izbore.

Iako je Sinčić možda zagolicao interes „birača promjene“, onih koji uglavnom na izborima apstiniraju, a na izborima sudjeluju samo kad su sigurni u to da je na izborima moguće ostvariti veliku promjenu, ova debata sigurno nije pokrenula te birače.

Najveća mana debate, pak, u tome je da se o temama koje su stvarno u ovlasti Predsjednika, kao što je vanjska politika, politika prema Europskoj uniji, Euroatlantskim strukturama, regionalna politika, obrambena i sigurnosna politika, politika energestske sigurnosti… nije ozbiljno raspravljalo. Vrlina debate je da je pokazala svjetonazorske razlike, ali i to da je moguć tolerantan dijalog između umjerenih konzervativnih i umjerenih lijevih političkih pozicija u Hrvatskoj.

Odmjerenošću si je Kolinda Grabar Kitarović otvorila vrata prema biračima u centrističkom političkom polju, a ti će birači odrediti ishod tih izbora. Ipak, ključna borba za potporu tog biračkog tijela vjerojatno će se voditi pred drugi krug izbora, kad u igri ostanu samo dvoje kandidata, i kad će se jasnije definirati njihove međusobne razlike.