Amerika se vraća, a Rusija i Kina ostaju glavni protivnici liberalne demokracije

Sljedeći tjedan održat će se posebno online izdanje Minhenske sigurnosne konferencije, a na njoj će osim njemačke kancelarice Angele Merkel sudjelovati i drugi visoki dužnosnici, uključujući Joea Bidena, prvog predsjednika SAD-a ikada koji će sudjelovati na tom skupu. Javna tema video konferencije je ponovna izgradnja i obnova transatlantskog savezništva, a zanimljivo je da su kao gosti najavljeni šef WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus i – kako su ga predstavili – "filantrop" i utemeljitelj Microsofta Bill Gates, posljednjih godinu dana žurno prekvalificiran u glavnoga svjetskog virusologa, epidemiologa i imunologa. Globalistička agenda jasno je vidljiva iz informacija koje puštene pred samu konferenciju.

Dva faktora koji otežavaju obnovu transatlantizma

O obnovi transatlantizma već sam pisao na stranicama ovoga portala. Istaknuo sam dva faktora koji dovode u pitanje tu obnovu.

Prvi se odnosi na ponašanje Njemačke. Njemačka sve više solira u određenim pitanjima, a najveći problemi nastaju oko izgradnje Sjevernog toka 2. Izgradnja toga plinovoda jako opterećuje odnose Berlina i Washingtona. A upravo su američko-njemački odnosi srž transatlantske veze.

Drugi je razlog inzistiranje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona (a ponekad i Njemačke) na konceptu strateške autonomije Europske unije. Prema tome konceptu EU bi surađivala sa SAD-om, ali bi se u strateškim pitanjima vodila primarno svojim interesima. EU je nedavno sklopila investicijski sporazum s Kinom (koja je postala najvažniji vanjskotrgovinski partner EU-a i tu istisnula SAD) što je mnogo više u skladu s konceptom strateške autonomije, nego s politikom obnove transatlantizma.

Zlatno razdoblje multilateralizma

Transatlantizam predstavlja, međutim, samo jedan od elemenata multilateralizma. Premda su multilateralni režimi znali jačati nakon razdoblja velikih kriza, postoji nekoliko čimbenika koje možemo istaknuti, a ne govore u prilog toga da će doći do opće obnove multilateralizma. Za početak, zlatno je vrijeme multilateralizma bilo povezano uz dva razdoblja: razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata kad su Sjedinjene Američke Države u hladnome ratu predvodile zapadni demokratski svijet nasuprot zemljama komunističkog bloka. Drugo razdoblje nastupa nakon pada Berlinskog zida kad je SAD predstavljao jedinu supersilu.

Multilateralizam je cvao onda kad je SAD smatrao da je proaktivna, pa i intervencionistička vanjska politika u njezinu interesu i da je na međunarodnoj sceni Washington sposoban presudno modelirati političke, ekonomske i sigurnosne aranžmane. SAD je danas aktivan u više od 600 multilateralnih aranžmana, no u mnogim razdobljima prije, sve do Drugoga svjetskog rata, Amerika je vodila izolacionističku i protekcionističku politiku. Liga naroda nakon Prvoga svjetskog rata nije zaživjela upravo zato što je američki Kongres smatrao da članstvo u toj multilateralnoj organizaciji nije u američkom interesu.

Povratak realizma

Dva su presudna elementa multilateralizma: na sigurnosnome planu to je koncept kolektivne obrane (utjelovljen u NATO-u), a na ekonomskome planu to je koncept slobodnog tržišta. Oživotvorenje ideje slobodnog tržišta u proteklim je desetljećima predvodila američka politika. No baš je i Amerika posljednjih godina krenula minirati taj koncept uvođenjem carina i tarifa koji se direktnoj protive slobodnoj trgovini i predstavljaju klasične protekcionističke instrumente. Trumpova je administracija ocijenila kako koncept slobodne trgovine danas najviše odgovara kineskim interesima. I ta je ocjena ispravna. Nije stoga realno za očekivati kako će i Bidenova administracija, osim na verbalnom i taktičkom planu, voditi išta drugačiju geoekonomsku politiku prema Kini.

K tome treba jasno istaknuti da danas svjedočimo velikoj krizi liberalne demokracije. Tu krizu pojačava jačanje onih država koje su ili protivnici liberalne demokracije (u Rusiji se tako zagovara koncept "i-liberalne demokracije") ili u kojima vladaju autoritarni režimi kao u Kini kao snažnoj sili u usponu.

U situaciji dok se realizam na velika vrata vraća u međunarodne odnose, a isti ne priznaje postojanje ikakvih međunarodnih autoriteta iznad država i međunarodni sustav shvaća kao anarhičnu strukturu u kojoj se države međusobno "laktare" za svoje interese (pogledajmo samo grabež oko cjepiva!), teško je za očekivati ikakav procvat multilateralizma. Osim u ušminkanim i demagoškim govorancijama svjetskih elita otuđenih od ikakve stvarnosti.