Amerika je povukla ključni potez: Bez toga bi vrlo brzo u vodu pale priče o europskom jedinstvu

Uglavnom vezane uz nasljeđe Charlesa de Gaullea, one su do sada bile vrlo ograničenog učinka. Europa je dominantno nakon Drugoga svjetskog rata svoje geopolitičke, geoekonomske i geostrateške pozicije usklađivala sa Sjedinjenim Američkim Državama (tzv. transatlantska politika). Zbigniew Brzezinski nije bez razloga Europsku uniju tretirao kao "najvažniji američki mostobran u Europi".

Geopolitička unija?

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u svom je posljednjeg govoru o stanju u EU (sljedeće su godine EU izbori) prošli tjedna ustvrdila kako je davanjem potpore Ukrajini i suprotstavljanjem Rusiji rođena EU geopolitička unija. Pompozna je to i preuzetna izjava koja nema jake temelje u realnosti. Naime, oni koji pamte više nego što je pristojno, jako se dobro sjećaju reakcija EU-a prvih dana nakon što je krenula agresija Ruske Federacije na Ukrajinu.

Danas se, doduše, Ukrajini dostavljaju tenkovi Leopard, no Njemačka je najprije nudila tek zaštitne kacige! Da nije bilo američkog – da se eufemistički izrazimo – "lobiranja", vrlo bi brzo pale u vodu priče o europskom jedinstvu, a plin bi i dalje nesmetano tekao kroz Sjeverni tok 1.

Ursula iznijela optužbe na račun jedne zemlje, a sada pokrenuta i istraga: Na udaru i poznati brendovi

Rađanje geopolitičke unije značilo bi to da Europa vodi autonomnu politiku. Proteklih godina tako se govorilo o ideji "strateške autonomije Europske nije". Ta bi autonomija podrazumijevala to da Europska unija može samostalno donositi strateške odluke vodeći se primarno svojim interesima. Primjerice, to bi značilo da Bruxelles može voditi autonomnu ekonomsku politiku u odnosu na Kinu neovisno o sporovima Pekinga i Washingtona.

Strateški kompas

Prošle su godine ministri vanjskih poslova EU-a usvojili tzv. Strateški kompas koji je predstavljen kao vizija obrambenog razvoja Unije do 2025. Ovim su dokumentom predviđene snage za brzi odgovor s do 5000 vojnika do 2025. godine. Ovaj se dokument nastavlja na ranije pokušaje stvaranja europske interventne postrojbe koja bi djelovala paralelno uz NATO savez.

FOTO: EPA/Julien Warnand

Ideja zajedničke obrane čini ključnu osnovu koncepta strateške autonomije. Međutim, pitanje je koliko je ona uskladiva s idejom obnove transatlantizma koja se također ističe s obje strane Atlantika. Posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da je rat u Ukrajini Europu potpuno usisao pod američki sigurnosni kišobran.

Stvaranje europske obrane nije ideja koja se sviđa dijelu američkog (prije svega liberalno-intervencionističkog) establishmenta iako postoji dio izolacionističkih krugova u SAD-u koji zagovara preusmjeravanje američkih sigurnosnih resursa iz Eurpoe u azijsko-pacifičku regiju gdje se očekuje jačanje rivalstva s Kinom (Tajvan, Južnokinesko i Istočnokinesko more).

Autonomija u praksi

Eurocentrični poredak nakon Drugoga svjetskog rata (dijelom i nakon prvoga velikog rata) zamijenjen je s onim pod američkim pokroviteljstvom. Europa prestaje biti centar svijeta i u sigurnosnom smislu postaje ovisna o Americi s čijom je pomoći nakon rata i obnovljena europska ekonomija. Pohvalno je što se ponovno razmišlja o obnovi europske autonomije, no nameće se i pitanje što bi ona značila u praksi?

Davor Dijanović

Jačanje koncepta strateške autonomije uglavnom nameću euro-federalistički krugovi u Francuskoj i Njemačkoj koji bi rado dodatno razvlastili nacionalne države u korist bruxelleskog establishmenta. U takvome geopolitičkom kontekstu jačanje ideje "strateške autonomije" znači i jačanje ideje stvaranje "europske superdržave". To je koncept koji je teško uskladiv s interesima, posebno manjih država EU-a. Ne čudi stoga što Poljska radije u sigurnosnom i geopolitičkom smislu gleda prema Washingtonu, nego prema Bruxellesu.

Temeljni problem Europe danas je demografska kriza, a uz to i kriza državništva i vodstva. Europa demografski izumire. To je činjenica na koju se olako odmahuje rukom. No bez ljudi jasno je da nema niti obrane i sigurnosti niti "geopolitičke unije" niti ikakvih razvojnih planova. Pouka raspada Rimskog Carstva čini se da je slabo poznata europskim elitama koje uživaju u promicanju autodestruktivnih i samomrzećih "woke" politika.