Američki potpredsjednik Biden osnažuje hrvatsku Predsjednicu

To naglašavaju svi koji analiziraju značenje dana što ga je američki potpredsjednik proveo u Zagrebu. Naglašava se važnost trenutka kad se u središnjim zemljama EU, ali i u Bosni i Hercegovini, redaju teroristički napadi i očevidno se zaoštrava sigurnosna kriza, a istovremeno je pitanje dana kad će se zatvoriti granice za daljnji prijem migranata. U tim je analizama, međutim, izmakao jedan, čini se ne nevažan, detalj koji je vjerojatno dodatno motivirao američkog predsjednika da u srijedu 25. studenog bude u Zagrebu.

Naime, posljednja prethodna velika politička akcija američke diplomacije u našem prostoru bila je potpora postizanju sporazuma o arbitraži između Hrvatske i Slovenije. Nakon potpisivanja Sporazuma o arbitraži, politički odnosi Hrvatske i Slovenije krenuli su uzlaznom linijom. Tadašnji premijeri Jadranka Kosor i Borut Pahor inicirali su Proces Brdo, u okviru kojega je pokrenuta suradnja premijera država na prostoru bivše Jugoslavije i Albanije, radi potpore u pristupanju Europskoj uniji, ali i euroatlantskim strukturama. Američka diplomacija pretpostavljala je da je time „Hrvatska pod krovom“, a tadašnja premijerka jasno je pokazala da razumije kako se sada očekuje da ona, zajedno sa slovenskim kolegom, dakle, premijerom zemlje, koja je već bila članica Unije, preuzme odgovornost za to da se proces europske integracije, to jest proces uspostavljanja trajnog mira na europskom kontinentu, nastavi i u našem „zapadnobalkanskom susjedstvu“.

Smjenom vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji 2011. proces Brdo je, međutim, zamro, Borut Pahor pokušao ga je oživjeti kad je postao predsjednikom Republike Slovenije, pa je zajedno s predsjednikom Josipovićem pokrenuo inicijativu „Brdo – Brijuni“. Sada pokretači europske integracije regije više nisu bili premijeri, nego predsjednici republika. Josipović, koji nikad nije naučio funkcionirati unutar europskih institucija, pritom se više bavio „regionalnom suradnjom“, a Pahor je u tom dvojcu nastupao kao „predstavnik prema Europskoj uniji“. Tako se dogodilo da je na dubrovačkom summitu Brdo – Brijuni procesa, u srpnju 2014. godine, glavna počasna gošća, njemačka kancelarka Angela Merkel, kao domaćina tretirala Pahora, a ne Josipovića.

Trenutkom kad je Kolinda Grabar-Kitarović u predsjedničkom uredu, a time i unutar čelnog dvojca procesa Brdo – Brijuni zamijenila Josipovića, promijenili su se dotadašnji odnos unutar tog „duumvirata“, a i razina ambicioznosti i dosega cijelog projekta. Jasno je da je upravo predsjednica Grabar-Kitarović privukla američku administraciju u ovaj projekt, a barem je nekoliko razloga zašto se američki potpredsjednik Biden baš u ovom trenutku odlučio uključiti u inicijativu.

Ljetos su se nakon procvata, pa stagnacije, koja je započela smjenom vlasti u obje države, bilateralni odnosi Hrvatske i Slovenije radikalno zaoštrili. Valjalo je očekivati da će izbijanje vrlo neugodnog skandala, u kome se pokazalo da je predstavnica slovenske države nedozvoljeno utjecala na jednoga od arbitara, dakle, sudaca u graničnom sporu, zaoštriti bilateralne odnose, ali i to da se već ionako zamrli dijalog dviju država nakon toga praktički posve zaustavi, a da se komunikacija svede na nekoliko svađalačkih razgovora hrvatskoga i slovenskog premijera u kontekstu druge neočekivane krize, one migrantske, to za odnose dviju susjednih država, koje bi i unutar EU i unutar NATO-a morale biti partnerice, jednostavno nije bilo dopustivo.

Jedini politički akter s hrvatske strane, koji je nastojao održati kakvu-takvu komunikaciju bila je predsjednica Republike, upravo kao što je predsjednik Pahor jedini sa slovenske strane  ustrajao na takvoj komunikaciji. Bidenov odaziv na formalno zajednički poziv dvoje predsjednika, u političkoj akciji koju njih dvoje vode zajedno, poruka je potpore njima osobno. Činjenica da su pritom i slovenska i hrvatska vlada ostale uglavnom isključene iz aktivnosti Brdo – Brijuni procesa, jasno pokazuje da je Bidenov cilj bio ojačati dvoje predsjednika republika i dati im potporu za njihovu dosadašnju politiku.

Kad je riječ o predsjednici Grabar-Kitarović, očito je da Biden, a time i cijela američka administracija, podupiru još nešto. Za razliku od Vlade, koja faktički vodi politiku samoizolacije Hrvatske unutar EU, pa se njeni predstavnici i u Europskom vijeću, a i u nekim vijećima ministara (sjetimo se šefa represivnog aparata u Milanovićevu režimu, Ranka Ostojića na zasjedanju Vijeća ministara unutarnjih poslova EU, njegovih svađalačkih govora i demonstrativnih izlazaka iz dvorane, i to u vrijeme kad je Hrvatska flagrantno kršila elemente zajedničke europske pravne baštine), Predsjednica je pokrenula inicijative za obnovu hrvatske pozicije među državama Srednje Europe i stvaranje savezništva s baltičkim republikama. Suradnja Višegradske skupine, baltičkih Republika, Slovenije, Austrije i Hrvatske ima i ekonomsko i geopolitičko značenje, a politika SAD prepoznaje to kao pokušaj doprinosa euroatlantskim odnosima, zaštiti europskog projekta i vraćanju stabilnosti nakon ozbiljnih pokušaja „druge strane“ da naruši temelje euroatlantskog savezništva.

Pritom je, čini se, za SAD i njihovog potpredsjednika, pokretanje procesa stabilizacije zapadnobalkanskog susjedstva Hrvatske i Slovenije, predstavlja „dodanu vrijednost“ ovog procesa. Potiskivanje ruskog utjecaja na dio političkih elita u Srbiji i srpskom entitetu u BiH, konsolidacija Crne Gore na putu euroatlantizma, eliminacija radikalizma među Bošnjacima – muslimanima, regionalni su prioriteti američke politike, a oni se posve podudaraju s hrvatskim interesima u balkanskom susjedstvu.

Posjet američkog potpredsjednika Bidena Zagrebu potvrda je da je predsjednica Grabar-Kitarović na globalnom diplomatskom parketu intenzivno iskoristila prvu godinu svoga mandata. Koliko god Milanovićeva vlada bila izolacionistička, koliko god se njezin predsjednik isticao antieuroinstitucionalizmom, zahvaljujući Predsjednici, Hrvatska nije tek bijela pjega na europskoj i euroatlantskoj karti, a Zagreb nije metropola omeđena sanitarnim kordonom.