Aktualna kriza zauvijek će potpuno promijeniti svjetski poredak

Rusija je danas nedvojbeno  najsnažniji konkurent SAD-a na vojnome planu, no na planu ekonomije i visokih tehnologija to je jedino Kina. Rusko gospodarstvo preslabo je da bi dugoročno moglo voditi globalnu utrku za dominaciju sa SAD-om. Kina ima te kapacitete.

Globalizacija na kineski način

Za početak, treba podsjetiti da je Kina do početka 19. stoljeća predstavljala najveću svjetsku ekonomiju s udjelom u globalnom BDP-u od oko 40 posto. Uslijedili su tzv. Opijumski ratovi koji su uništili kinesku državu i 19. stoljeće koje se u Kini naziva "stoljećem poniženja". 1949. vlast u Kini, nakon dugogodišnjeg građanskog rata, preuzimaju komunisti. Početno savezništvo s komunističkim SSSR-om definitivno puca 1978. kad Kina započinje suradnju sa SAD-om, a time i put gospodarskog rasta. Nakon 2000. kreće otvaranje Kine prema svijetu koje svoju kulminaciju dobiva u projektu "Pojas i put" kao obliku "globalizacije na kineski način". U okviru toga projekta posebno je bitan projekt Made in China 2025. koji želi Kinu pretvoriti u predvodnika u razvoju visokih tehnologija i u posljedično pobjednika četvrte industrijske revolucije. 

Jačanje kineske vojske

Kako bi mogla štititi svoje ekonomske projekte, Kina posljednjih godina snažno jača i svoju vojsku. U vojsku se trenutno ulaže između 6 i 7 posto BDP-a, a posljednjih godina ostvaren je velik napredak posebno u modernizaciji mornarice i zrakoplovstva. U kolovozu 2017. Kina je otvorila prvu mornaričku bazu u Džibutiju na rogu Afrike. Jasan je to znak da Peking želi projicirati svoju vojnu moć i izvan Azije i Pacifika. Dokaz tome je i činjenica da je krajem prošle godine Kina stavila u aktivnu službu svoj drugi nosač zrakoplova. Prvi je kupljen u nedovršenom obliku 1998. od Ukrajine (projekt iz vremena SSSR-a), a drugi je sada potpuno proizveden u Kini. Nosači zrakoplova ne rade se ako se ne misli globalno projicirati svoja moć. Kineski predsjednik Xi Jinping početkom 2019. kineskoj je vojsci poručio da mora biti spremna za borbu i rat.

Velika igra SAD-a i Kine na Pacifiku

U kontekstu nadmetanja SAD-a i Kine sve se češće govori o tzv. Tukididovoj zamci, tj. postavlja se pitanje je li kao svojedobno između Sparte i Atene sada neizbježan sukob između SAD-a i Kine kao sile u padu i sile u usponu. Da dolazi vrijeme kraja zapadne hegemonije pred nekoliko je mjeseci primijetio francuski predsjednik Emmanuel Macron, a i same su Sjedinjene Države još u vrijeme administracije Baracka Obame najavile pivot to Asia, geopolitičku strategiju okretanja SAD-a prema azijsko-pacifičkoj regiji. 

Kao što se od 1813. do 1917. vodila tzv. Velika igra (The Great Game) Britanskog i Ruskog Carstva oko dominacije u Središnjoj Aziji, tako nas i u budućim godinama, mišljenje je mnogih analitičara, očekuje velika igra SAD-a i Kine na Pacifiku. James Holmes u članku za The National Interest pred nešto više od godinu dana iznio je mišljenje da Južnokinesko more, kao vruća točka u kojoj se nalazi ratno brodovlje SAD-a i Kine, može predstavljati mjesto promjene smjera globalne moći. I premda se sve više govori o multipolarnome svijetu u nastajanju, nije nemoguće da će se većina svjetske moći u budućim godinama koncentrirati u dvoja snažna bloka od kojih će jedan predvoditi SAD, a drugi Kina.

Amerika ima veliku moć svekolike mobilizacije

Nadmetanje SAD-a i Kine postalo je mnogo vidljivije nakon izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Trump je vrlo otvoreno označio Kinu kao najvećega američkog suparnika, a prošle dvije godine svjedočili smo trgovinskome ratu Washingtona i Pekinga. Aktualna korona-kriza čini se da bi mogla dodatno osnažiti sukob Kine i Zapada. Već sada se, naime, čuju glasovi kako bi Kina trebala isplatiti odštetu zbog korona virusa.

Dio američkih analitičara smatra kako će aktualna korona-kriza ubrzati proces prijenosa moći prema azijsko-pacifičkoj regiji, o čemu smo nedavno pisali na ovome portalu. Ti bi procesi posljedično trebali dovesti Kinu na svjetski tron. Nakon francuskog (18.), britanskog (19.) i američkog (20.) stoljeća, 21. stoljeće trebalo bi biti u znaku Kine. No postoje i drugačija razmišljanja.

Bivši pomoćnik američkoga ministra obrane Joseph Nye još je ranije istaknuo da će SAD u budućnosti ipak imati određene prednosti pred Kinom. Riječ je o energetici (SAD je danas najveći svjetski proizvođač nafte), visokim tehnologijama (SAD ima prednost u biotehnologiji, nanotehnologiji i umjetnoj inteligenciji kad je u pitanju istraživanje i razvoj), obrazovanju (od dvadeset vodećih svjetskih sveučilišta, šesnaest su američka, a nijedno kinesko), dolaru (64 % svih svjetskih deviznih rezervi koje vlade drže diljem svijeta je u dolaru, a tek 1,1 % u kineskoj valuti) i geografskim prednostima (okruženost oceanima i manje neprijateljsko okruženje). 

Pored toga, ne treba zanemariti da Sjedinjene Američke Države imaju iznimno veliku moć prilagođavanja, ali i (geo)političke, vojne, gospodarske i intelektualne mobilizacije. Američki autor Victor Davis Hanson ovih dana u svojoj kolumni podsjeća da je u trenutku napada na Pearl Harbor američka vojska brojila pola milijuna pripadnika, a na kraju rata 12 milijuna. Na početku rata Amerika je imala 7 nosača zrakoplova, a na kraju rata 27 nosača zrakoplova i 72 prateća nosača. Drugim riječima, mogućnosti američke svekolike mobilizacije su iznimno velike, i to ne samo na vojnome planu. 

Sustav društvenog kredita

Oni koji već sada otpisuju Ameriku čine veliku pogrješku. Pohvale kineskom načinu obračuna s korona virusom – koje impliciraju da je autoritarni društveni poredak uspješniji od demokratskoga - pritom su vrlo plitke. Većina onih koji zazivaju čvrstu ruku ne bi se dobro osjećali kad bi se i na Zapadu krenuli uvoditi sustavi tzv. društvenog kredita, tj. mjerenje "moralno-političke podobnosti" uz pomoć nadzora putem sustava umjetne inteligencije. Naravno, ne treba smetnuti s uma da mnogi pripadnici establishmenta na Zapadu sa simpatijama gledaju na kineski autoritarni model. Još 2013. na sastanku zapadne globalističke elite u Hong Kongu demokraciju se proglasilo diktaturom "neobrazovane i nemoralne većine", a kineski model modelom za europsku budućnost. 

Kina kao 'sistemski rival'?

Posljednjih dana, međutim, i u Europi se javljaju glasovi o potrebi rekonstrukcije međunarodne ekonomije u okviru kojih se preispituje kineska uloga na Starome kontinentu. 

"Nužno je preispitati kinesku diplomaciju zaštitnih maski. Tu ima više simbolike nego stvarne pomoći", izjavio je nedavno vanjskopolitički glasnogovornik Stranke Zelenih u Bundestagu Omid Nouripour. Zastupnik CDU-a Johann Wadepuhl smatra da je cilj kineske propagande prikriti izvor epidemije. "Moramo dokazati da smo sposobni djelovati u krizi. Osim toga, EU mora u područjima kojima Kina nudi svoja ulaganja, primjerice u grčkim lukama, ponuditi alternative", smatra Wadepuhl. Zastupnik CDU-a dodaje da Europska komisija mora dokazati da je "geopolitička Komisija", kako je to postulirala predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Wadepuhl se zalaže za zaštitu europske proizvodnje. "Moramo zaštiti europsku proizvodnju. Kako bismo se zaštitili od kineske konkurencije, mora se dopustiti spajanje kompanija kako bi postale veliki igrači. (…) U budućnosti ćemo morati biti spremni plaćati više kako bi se određeni proizvodi proizvodili ovdje". 

Razmišljanja ovoga zastupnika u Bundestagu nisu usamljena. I prije ove krize, primjerice, Njemačko udruženje njemačke industrije (BDI), upozorilo je da je nužno postupati prema Kini kao prema "sistemskom rivalu".

Kako bilo, jasno je da nas očekuju možebitno i velike promjene na planu međunarodnih odnosa. Doajen američke diplomacije Henry Kissinger prošli je tjedan upozorio da će aktualna kriza zauvijek potpuno promijeniti svjetski poredak. Hoće li budućnost biti obilježena novim sukobima ili će glavne svjetske sile organizirati neki novi Berlinski kongres ili neku novu Jaltu kako bi se postavili temelji novoga poretka, ostaje nam vidjeti.

Svim čitateljima želim sretan Uskrs!