Aktualna bošnjačka politika najsnažnije legitimira ideju stvaranja hrvatske federalne jedinice

Neriješeni položaj hrvatskog naroda u susjednoj državi nedvojbeno je neuralgična točka s konfliktnim potencijalima. Mjeseci neuspješnih pregovora o promjeni izbornog zakona bez dileme pokazuju da Bošnjacima nije cilj da do promjene stvarno dođe, nego je odugovlačenje dio taktike kako bi se izbori održali prema starome zakonu. A stari zakon omogućuje ponavljanje slučaja "Komšić". Hrvatima se ponovno želi izabrati član predsjedništva BiH od strane bošnjačkog faktora.

Hrvatima se ništa ne daje

Sada je već posve jasno da nam slijedi upravo takav scenarij. Tzv. visoki predstavnik Christian Schmidt u novom izvještaju o stanju u BiH poslanom Vijeću sigurnosti UN-a, rekao je da je izborna reforma nužna, ali ako se ne dogodi da se izbori moraju održati. U odvojenim izjavama oglasila su se i veleposlanstva SAD-a i Velike Britanije u Sarajevu te zatražila poštivanje odluke o raspisivanju izbora u BiH. Jasno je, dakle, da je tzv. međunarodna zajednica unisono na strani Sarajeva kojemu odgovara ovakav rasplet događaja.

Pritom je pripovijest o izbornom zakonu samo vrh sante glede. Stvara se dojam kako se reformom zakona Hrvatima tobože čini veliki ustupak iako im se, zapravo, samo vraća ono što ima pripada po Ustavu BiH. Nepristajanje čak ni na minimalne ustupke kao što je promjena izbornog zakona, koja bi Hrvatima trebala omogućiti legitimno predstavljanje, jasna je poruka Sarajeva i njihovih inozemnih sponzora, da se Hrvate u BiH ne vidi kao ravnopravan čimbenik.

Formalna konstitutivnost ostaje tek mrtvo slovo na papiru, a proces unitarizacije BiH je u punom jeku. U razdoblju koje je pred nama energetska bi kriza mogla ojačati poziciju islamskog svijeta, a to će biti novi vjetar u leđa Sarajevu koje iza sebe ima ne samo potporu islamskih država, nego i SAD-a koji u susjednoj državi vodi posve iracionalnu politiku podupirući antizapadni faktor. Na sličnim je pozicijama "građanske države" i Njemačka koja politički drma područjem tzv. Zapadnog Balkana.

Svi oni podupiru Bakira Izetbegovića, a svoje je ciljeve ovaj jasno deklarirao: prvo treba politički dekapitirati Hrvate u Federaciji BiH, a onda i Srbe na razini cijele države. Za sve njih Hrvati su jednaki Srbima, iako je Hrvatska u vrijeme rata udomila više od pola milijuna bošnjačkih izbjeglica. Zahvalnost prije svega!

Kad vrijede drugačija pravila

Bivši bošnjački član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić 2006. u jednoj je emisiji poručio uzurpatoru Željku Komšiću sljedeće: "Smatram da, ako živimo u sistemu etničkog predstavljanja te ako Bošnjaci biraju bošnjačkog predstavnika, a Srbi srpskog predstavnika, nije pravedno prema Hrvatima da netko za njih bira njihovog predstavnika. Smatram da je to opasno za BiH i da će to građanima hrvatske nacionalnosti ogaditi BiH. A to može dovesti do toga da Hrvati traže treći entitet".

Silajdžić je bio inteligentan političar. Na žalost, na cijeloj bošnjačkoj političkoj sceni danas se ne može pronaći jedan relevantni faktor koji bi osudio uzurpiranje hrvatskih prava koje može voditi jedino prema destabilizaciji Bosne i Hercegovine. Takva će se politika službenom Sarajevu dugoročno teško obiti o zube iako su trenutno uvjereni kako su blizu ostvarenja svojih ciljeva. Aktualna bošnjačka politika najsnažnije legitimira ideju stvaranja hrvatske federalne jedinice. I stvaranje hrvatske države još je 1989. godine bilo nerealno. Samo devet godina kasnije Hrvatska je imala puni suverenitet nad cijelim hrvatskim ozemljem.

Hrvatska politika ulaže diplomatske napore posljednjih mjeseci. Tiha diplomacija djeluje, no kad imate posla s onim faktorima koji vas žele prevariti onda je pitanje kakve će efekte diplomacija postići. Postoje situacije kad "uglađena" diplomacija slabo djeluje i kad je potrebno pokazati zube. Izbor je tek onaj hoće li se to učiniti javno ili tajno. Kad dogori do noktiju, onda vrijede malo drugačija pravila i s uzurpatorima treba razgovarati onim jezikom koji oni jedino razumiju.

Na žalost, takvo je vrijeme pred nama. U situaciji najsurovijeg povratka realizma u međunarodne odnose ne vrijedi drugo nego parafrazirati Vilfreda Pareta i njegovo upozorenje: Tko god odluči postati ovca - naći će vuka koji će ga pojesti.