Ako su u nečemu hrvatski političari sigurni, onda je to mlaćenje prazne slame sindikata

Ne da mi se pisati kako taj 1. svibnja nema baš nikakve veze ni s kakvim komunizmom ni staljinizmom, onaj kojega je zanimalo što je taj dan zapravo, odavno se informirao, a oni drugi neka misle kako je Amerika u svojoj povijesti također bila komunistička. Kao što je Zemlja ravna ploča, dakako.

Uvijek ista priča

Sindikati najavljuju radničke prosvjede 1. svibnja. Kažu da je građanima sada dosta i poručuju Vladi neka ''promijeni smjer, jer će oni promijeniti nju''. Vladu, dakako. Uvijek ista priča, ništa novo posljednjih 30 godina. Čak su i rečenice praktički identične, osim što se mijenjaju imena koja prozivaju, ovisno o tome koja je politička opcija na vlasti.

Ako su u nečemu hrvatski političari sigurni, onda je to činjenica da su prijetnje sindikata i sličnih organizacija uglavnom i redovito - mlaćenje prazne slame. Najveći se dio članova sindikata ionako ne odaziva ne prosvjede, dijelom zbog straha, a dijelom iz vlastite komocije, jer uvijek treba vikati netko drugi. A i često bude sunčan dan, kojega je ljepše provesti u prirodi, na svježem zraku, neka se deru onima kojima je do toga. Prvomajski će grah uglavnom pojesti presiromašni umirovljenici, od svih zaboravljeni, osim kada su izbori.

Sindikalni su čelnici godinama, ako ne i desetljećima uvijek ista lica, ni oni se sa svojih funkcija ne daju kao ni političari. I njima su sindikalne fotelje mile, ali i naslikavanje pred kamerama, pred kojima uvijek ponavljaju manje - više iste fraze. Sve je to, zapravo, besmisleno. Jer, ovi iz Banskih dvora i ovi s vrha sindikalnih piramida ionako na koncu redovno nađu zajednički jezik - objema je stranama jednako dobro.

Pa, ima li koje novo lice konačno?

Jer, da nije, onda bi, k vragu, konačno osvanulo i neko novo lice u tim silnim sindikalnim podružnicama, a ne vječno ista. Zar je, za Boga miloga, moguće, da baš nitko nije stasao među mlađim generacijama, tko bi preuzeo tu sindikalnu štafetu od ovih istrošenih i zbrinutih glavnih sindikalista?

Godinama je baš Vilim Ribić bio na glasu kao nesmjenjiv, gotovo faraonski nedodirljiv, uz razne mane i svakojake čudne rabote, ali, eto, ipak se taj nesretni Ribić, kao sinonim za sindikate, ipak povukao i nema ga više nigdje. Nakon gotovo tri desetljeća zatvorio je javnost prema sebi i obrnuto.

Ostali su sindikalisti i dalje na svojim položajima, nema tog Boga da ih zamijeni netko mlađi, poletniji, kreativniji, moderniji, s novim, svježim idejama.

A mora se primiti sva ta fina hrana negdje

Premijer vedri i oblači državom kao da mu je ''ćaćino leno'', verbalno se mlati s predsjednikom i obrnuto, ta dvojica nekoć ''zlatnih momaka'', poniklih iz dobrostojećih komunističkih obitelji, danas su jednako tako dobrostojeći muškarci u zrelijim godinama. Iako ne više tako dobrodržeći, hoće to tako, puno se i fino jede i pije u elitnim restoranima i leti po svijetu, mora se negdje i primiti sve to. Kao što smo toliko puta pisali, dojadili su i Bogu i vragu u tim jalovim jednako tako mlaćenjima prazne slame, dok im je konto sve deblji, kao i njihov fizički obujam.

Koliko se god lupalo po ovoj Vladi i prizivalo nekakve nove spasitelje, a njih nema na vidiku još nekoliko svjetlosnih godina, ona i dalje može biti mirna. Sve i da sam Plenković posmjenjuje do zadnjega ministra, on će ipak zatvoriti vrata, jer uvijek na lageru ima dovoljno svojih poltrona koji bi dali i zadnju trunku dostojanstva, samo da zasjednu u tu čarobnu ministarsku fotelju. Sve i da ne znaju kako se zove ministarstvo kojemu će biti na čelu, neće ih takva sitnica spriječiti u tome da im u biografiji bude zapisano kako su bili ministri.

Neka Plenković slobodno otvara šampanjac svakoga dana

Vlada je, dakle, sigurna. Dok je god ovakvih sindikata i raznih uvlakača, nacionalnih manjina čija je glavna misija ''reketarenje'' većine i ucjenjivanje, a oporba loša da lošija ne može biti, u Banskim dvorima mogu svakoga dana otvarati šampanjac.

Čini se da Hrvatima, ma koliko kukali, ipak još voda nije došla do grla, jer da jest, ne bi ovakvom nepodnošljivom lakoćom trpljenja životarili, ratujući u virtualnom svijetu, u kojemu su svi najhrabriji ratnici.

I svake je godine isto; red sindikalne govorancije u Maksimiru, mučne slike podjele graha, lijepo vrijeme koje je bolje iskoristiti za izlet, negoli za prosvjed, jedan dan galame i strke i opet svakodnevna naricanja.

Nema tu sreće; ni nama s ovakvom Vladom, a ni sindikatima; sve druge pokušaje ionako smatramo gerilskima, svjesni da ulica ništa ne može riješiti, a i da se takvo što hipotetski i dogodi, opet bi to bio pucanj u prazno. Jer u ovoj državi, u ovom trenutku, doista nema ni jedne suvisle političke opcije koja bi bila kvalitetna, pouzdana, ozbiljna i dobro ustrojena alternativa HDZ-u, s provedivim i realnim rješenjima.

Sreće ima jedino za HDZ - jer, ma koliko sada loš bio, neće morati prstom mrdnuti da mu vlast ponovno padne u ruke. Kako stvari sada stoje, čeka ih još jedan mandat, zapne li negdje oko postotaka i brojaka, uvijek imaju ručice manjinaca kojima će dati nešto sitniša i svi siti i zadovoljni. Za narod već odavno nije važno je li sit i zadovoljan, preživjet će Hrvati, uvijek se mi nekako snađemo, majstori smo u tome.

Tako da HDZ spokojno može čekati sljedeću rundu vlasti. Ako će imati više nad kime vladati, jer smo ionako već u europskom ropstvu. Ili, kako je netko pametan jednom rekao: ''Hrvati su sretni robovi''. Uh, kako deprimirajuće, ponižavajuće i kako - istinito.