Ako si možemo priuštiti bacanje, hrane tada smo bogati

U Hrvatskoj smo nešto odgovorniji od prosjeka Unije pa bacimo oko 400 tisuća tona hrane ili 71 kilogram po osobi tijekom godine, dok se u EU baci 92 kilograma hrane po čovjeku na godinu. Ilustracije radi, u Hrvatskoj svaki čovjek prosječno godišnje pojede 50 kilograma svinjetine, mesa koje se najčešće i konzumira, a od ukupne hrane baci se 20 kilograma više po osobi. 

Čak 53 posto te hrane baci se u kućanstvima ponajviše zato što ljudi kupuju i pripremaju previše hrane. To je otprilike kao da ponedjeljkom bacite 10 dekagrama šunke, utorkom bočicu jogurta, srijedom dva jaja, četvrtkom punjenu papriku, petkom dva zaostala pileća pohanca, subotom 10 dekagrama sira, a nedjeljom ona tri pečena krumpira koja nitko nije pojeo. U Hrvatskoj najviše bacamo meso, ribu i jaja. 

Svega 10 posto hrane baca se zato što, zaključili su u Europskoj komisiji potrošači ne razumiju da se brojni proizvodi na kojima ispred roka trajanja piše "najbolje upotrijebiti do...", mogu konzumirati i nakon tog roka pa će takvu oznaku ukinuti jer je postalo jako važno da mi razmaženi Europljani prestanemo bacati hranu. Istovremeno baš kao i u proizvodnji energije (struje) tako je i u proizvodnji hrane, ekologija i očuvanje okoliša poništeni su u EU. Kako bi se moglo proizvesti više žitarica na poljima Unije neće se morati rotirati usjevi, odnosno na istoj će se zemlji moći saditi ista kultura više godina zaredom iako to nije dobro za zemlju. 

Prvo pandemija koja nas je sve zaključala i potom potrgala lance nabave, zatim rat u Ukrajini koji je zaustavio veliki dio opskrbe Europe energijom i hranom, a konačno i suša u kojoj su vodostaji europskih rijeka blizu povijesnim minimumima ili niži od njih sačinjavaju taj novi kontekst u kojem sada stoje količine hrane koju bacamo. I šokiraju nas malo više nego dok je glad stanovala samo u Africi. 

S inflacijom u eurozoni koja je u srpnju dosegla gotovo devet posto, a u Hrvatskoj vjerojatno i 14 posto, a ponajviše se odnosi na rast cijena upravo hrane nameće se pitanje jesmo li doista toliko bogati da bismo je bacali?  Ili možda još bolje jesmo li doista dovoljno blesavi da nastavimo kupovati i pripremati previše hrane? Gledajmo to praktično, kroz novac koji trenutačno sve manje vrijedi. Svaki kupljeni, pripremljeni i potom bačeni komad hrane u cijelom je tom procesu profit za njegova proizvođača, distributera, trgovca, plinaru ili elektroprivredu (kuhanje) i slijedom svega toga – čisti gubitak za ponosnog kupca pretjerane količine hrane. 

A na hranu budući da smo pretežno siromašna zemlja trošimo i najviše kućnog budžeta, nešto više od četvrtine. Ranije je to bilo i trećinu, a s inflacijom moguće je da će ponovno rasti udio novca koji trošimo na hranu. 

Nastavimo li je u ovom novom kontekstu u kojem se najavljuju novi virusi, novi sukobi, nove krize i dalje bacati jednako kao i do sada ne misleći previše o tome tada ćemo sami o sebi morati reći da smo s medijalnom plaćom (onom od koje točno polovica radnika zarađuje manje) od oko 6500 kuna ipak – bogati.