Ako neovisnost sudstva počiva samo na plaćama sudaca društvo nam je u ozbiljnim problemima

Sudačka je profesija stoga posebnija od ostalih pa i one liječničke koju ćemo najvažnijom smatrati svaki put kad se podsjetimo da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. Kako čovjek, tako i sudac.  Hrvatski suci, nezadovoljni visinom svojih plaća počeli su svojevrsni bijeli štrajk i nakon lanjskih povišica sada traže povećanje koeficijenata, prosječno veće plaće za više od tisuću eura i trajno indeksiranje plaća za inflaciju što znači da bi u slučaju ponovnog divljanja inflacije bili pošteđeni od pregovaranja s izvršnom vlašću o svojim materijalnim pravima. Takva je i preporuka Europske komisije. 

Vlada pod vodstvom Andreja Plenkovića koji ove godine mora na izbore pred građane sucima ne želi dati što oni traže, a ministar pravosuđa Ivan Malenica istaknuo je kako plaće sudaca iznose između 2200 i 3500 eura.  Polazišne točke komunikacijskog obračuna sudačke profesije i izvršne vlasti su prilično jasne. Iz Vlade Andreja Plenkovića nastojat će na sve načine građanima plasirati poruku da suci imaju izdašna primanja, da traže kruha preko pogače i da to nije u redu. Za hrvatske prilike plaće sudaca i državnih tužitelja mogu se opisati kao pristojna primanja iako su usporedimo li ih sa troškovima života od cijene voća i povrća preko zimskog kaputa koji nije satkan o čistog poliestera ili sedmodnevnog skijaškog aranžmana zapravo skromna.

Cijela je hrvatska ekonomija skromna pa su i sva primanja od rada u njoj skromna. S obzorom na ekonomske trendove i situaciju u EU mogla bi biti i skromnija, a onda bi pak plaće sudaca ako sada prosječno narastu za tisuću eura zaista odskočile. No, ako suci smatraju da štrajkom mogu postići ono što traže, legitimno je da pokušaju. Zagovarajući svoju stranu iz redova sudačke profesije nastojat će objasniti kako nije u redu to što izvršna vlast u svojim rukama drži konce kojima može upravljati primanjima sudaca jer na taj način profesiju koja mora neovisno djelovati stavlja pod svoju utjecaj i kontrolu.

FOTO: Pixabay

Plitko i logično

Naoko ovaj argument zvuči silno pitko i vrlo logično. Život u materijalnom svijetu u kojem je izuzetno važno da možemo staviti kruh na stol i pancericu na stopalo, a za to nam treba novac nekako kao da nas je naučio da su preduvjeti za neovisnost materijalne prirode.  U mnogočemu jesu i to za različite neovisnosti koje u životu nastojimo postići. Međutim, sa sudačkom profesijom je malo drugačije. Suci su, kako smo na početku napisali dio trodiobe vlasti, pravosuđe je po ustavu neovisno, to je pitanje društvenog uređenja, a ne materijalnih prava sudaca. Suci moraju odolijevati svakom pritisku drugih dijelova države i ostalih dijelova vlasti i svoj posao raditi neovisno bez obzira bila njihova plaća dvostruko veća, duplo manja, pregovarali o toj plaći s izvršiteljima potrošnje iz nacionalnog budžeta svakih mjesec dana ili nikada.

Hrvati o bijelom štrajku sudaca: 'Bog dao da ga nikad ne prekinu, možda nam krene na bolje'

Baš kao što se liječnik mora odazvati pozivu da spašava život tako se i sudac mora usprotiviti svakom pokušaju utjecanja na njegov rad. I to nema nikakve veze s plaćama u ime kojih naravno mogu štrajkati do god im se može. Žele li nam suci doista poručiti da njihova neovisnost i kapacitet da je održe pada ili raste s visinom plaće koju mogu dobiti iz proračuna naslonjenog na gospodarstvo takvo kakvo jest tada moramo lijepo sjesti i zamisliti se nad tom porukom. Što nam time suci žele reći? Da njihova neovisnost ima cijenu? Neugodno to zvuči.