DUŠEVNI SLADOLED

Ako ne postoji hrvatski jezik (u jednini), onda postoje hrvatski jezici (u množini)

Kada hrvatski jezik, kao ovih ljetnih dana u sklopu pjesničke večeri Croatia rediviva ča-kaj-što, iznova – kao u Preradovićevoj pjesmi Rodu o jeziku – propjeva o sebi samome, otvara se prigoda u retrospektivi sagledati jezikoslovni, ideološki rat koji se posljednjih nekoliko godina ponovno odvija oko hrvatskoga jezika i u hrvatskome jeziku, a svodi se na pitanje: je li hrvatski jezik samosvojan; samobitan? Izravnije rečeno: postoji li ili ne?

11.08.2019. u 12:30
Ispiši članak

U hrvatskome društvu već desetljećima dominiraju dva temeljna pogleda na narav hrvatskoga jezika. Prema prvome, hrvatski je samobitan i samosvojan jezik, samonikao u hrvatskoj kulturi srednjega vijeka i razvio se, do danas, u standardnu inačicu kojom je pisan i ovaj ogled. Prema drugome gledištu, hrvatski jezik kao takav ne postoji; on je tek dio jednoga šireg, najzastupljenijega južnoslavenskog, policentričnoga "zajedničkog" jezika, koji čine, osim onoga što se poima hrvatskim jezikom, i srpski, crnogorski i bosanski. Hrvati po toj tezi, kako je to u doba "srpsko-hrvatskoga ili hrvatsko-srpskoga" kao prethodnice "zajedničkoga" jezika, sročio Ivan Slamnig, sa Srbima jezik dijele kao "komad bravetine u sočivici". Suprotno gledište iz u samosažaljivom je tonu opjevao Zvonimir Mrkonjić, napisavši kako je Hrvat "uklet: da jezik vlastiti svojata".

Više je načina na koje se može braniti samosvojnost hrvatskoga jezika, ali najbolji je onaj koji preuzima i do krajnje konsekvence dovodi pretpostavke na kojima se temelji teorija o "zajedničkome" jeziku. No, krenimo redom: najklasičnija reakcija obrazlaganja hrvatske jezične samosvojnosti leži u:

a) Povijesnome argumentu

Argument hrvatske jezične samosvijesti, u književnome smislu izražen još za Marulićeve "u versi harvacki" složene Judite, dio svoje težine nedvojbeno duguje svojoj drevnosti. Ako hrvatski jezik o samome sebi kroz svoju mnogostoljetnu povijest uglavnom piše kao o postojećoj kategoriji, onda ima smisla tako je poimati i dalje. Pa ipak, taj argument sam po sebi nije dovoljan. Ne zato što bi primjedbe po kojima se hrvatski kroz povijest nije uvijek samodefinirao istoznačno, mijenjajući se kao i teorije o obujmu hrvatskih zemalja, bile točne. Naprotiv, to što su neki hrvatskom jezičnom baštinom držali manje, a drugi više od hrvatske jezične cjelovitosti, više negoli o nepostojanju hrvatskoga svjedoči o postojanju mnogih vizija toga jezika.

Slično se može reći i za primjedbe po kojima se, osim pridjeva "hrvatski", u renesansi i baroku govorilo i o lokalnim te naizgled sveobuhvatnim idiomima u rasponu od "dalmatinskoga" (Faust Vrančić) do "slovinskoga" (Bartol Kašić); no svi oni manje su označavali govore koji se nisu držali hrvatskima, a više tek sinonime za hrvatski jezik. Ono što se može zamjeriti argumentu jezične samosvijesti jest, vrlo jednostavno, mogućnost da je ta samosvijest, u znanstvenome smislu, jednostavno: zabluda. Tome se može pokušati doskočiti –

b) Jezikoslovnim argumentom

Iako jezikoslovlje, doslovno shvaćeno, ukazuje na sličnost, dakle različitost hrvatskoga i srpskog jezika, ono to čini zato što se, barem u nacionalnim lingvistikama, oblikuje oko dogme o postojanju tih dvaju jezika, koju uzima kao pretpostavku njihova izučavanja. Kada bi čitavome društvu bio nametnut "zajednički" jezik, otprilike kao što je bio slučaj sa "srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim" u Jugoslaviji, jezikoslovlje bi tada – kao u Jugoslaviji – ukazivalo na fundamentalnu istost hrvatskoga i srpskog jezika.

Po sebi tek puki skup zvukova i glasova, jezik se može sistematizirati jedino pomoću ideologije, bili toga jezični sistematizatori svjesni ili ne. Sama po sebi, lingvistička analiza ne može ništa; ona nije u stanju dokazati niti da hrvatski jezik jest, niti da nije istovjetan srpskome. Pozitivistički shvaćena lingvistika može tek načiniti grafove i popise, sustave i propise koji su odnosu jezika A i jezika B više ili manje podudarni, kao što to može učiniti i za više narječja unutar jednoga jezika. Jesu li hrvatski i srpski onda tek narječja jednoga "zajedničkog" jezika? Na tu se dvojbu ponajbolje može odgovoriti –

c) Narječnim argumentom

Kao što povodom pjesničke manifestacije utemeljitelja Drage Štambuka, koji ča-kaj što vidi jezičnim ekvivalentom kemijskoga spoja, "zlatnom formulom hrvatskoga jezika", tako i Radoslav Katičić, dočaravajući srž hrvatskoga riječima o narječjima na rijeci, piše o Fužinama i rijeci Ličanki: "S njezine desne strane, prema jugu i zapadu, u mjestu se govori čakavski, s lijeve, prema sjeveru i istoku, kajkavski, a u Liču, naselju u obližnjem polju, govori se štokavski. Na sajmu u Fužinama susreću se tako i čakavci i kajkavci i štokavci i, naravno, razgovaraju, trže, sporazumijevaju se, ostajući pri tome čakavci, kajkavci i štokavci. Upravo to je hrvatski jezik". Sajam u Fužinama za Katičića je tako "arhetipska slika hrvatskog jezika".

Narječni argument ima paradoksalan usud: najrazumniji je i najlakše shvatljiv, a u javnosti najrjeđe rabljen. Jer, ako se bȋt hrvatskoga jezika ne iscrpljuje u njegovoj standardiziranoj inačici, nego se prelama kroz sve njegove pojavne oblike od onih književnoumjetničkih, poput Balada Petrice Kerempuha, do prostorno odvojenih, kao što je gradišćanskohrvatski, a koje sve mogu potpasti pod trojedinu podjelu na čakavski, kajkavski i štokavski, onda iz toga slijedi da hrvatski jezik nije jednodimenzionalan. Kao, uostalom, niti srpski, koji se sastoji od štokavskoga i torlačkog narječja. Ako se od trodimenzionalnoga hrvatskog i dvodimenzionalnoga srpskog jezika preklapa tek jedna dimenzija, a i ona tek djelomice, jer je hrvatska štokavica zapadnoga, a srpska istočnoga tipa, to nije isti jezik. Daljnju razradu stoga valja usmjeriti u skladu s –

č) Politološkim argumentom

Argument političkocentričnog pristupa povijesti raskrinkava razloge koji su doveli do prividne  – ili, preciznije, površinske – sličnosti hrvatskoga i srpskog jezika. Zanemarimo li očit uzrok njihove sličnosti, naime pripadnost južnome ogranku slavenske grane indoeuropskoga jezičnoga stabla, razloge njihove proklamirane sličnosti ili tobožnje istosti treba tražiti u Beču (19. stoljeće), Novome Sadu (20. stoljeće) i Sarajevu (21. stoljeće). Projekt jezičnoga ujedinjenja u prvome je slučaju služio kao prethodnica onoga političkog, u drugome slučaju riječ je bila o logici postojećega političkog ujedinjenja, a u trećemu atavizam, refleks ili zaostatak iz vremena nekadašnjega državno-pravnoga zajedništva.

Svaki jezik vezan je uz politiku; nijedan ne može niknuti niti se razvijati u dezideologiziranome, nepolitičkom vakuumu. Kao što je koncentrat svih hrvatskih narječja, književnopovijesno prozvanome Ozaljskim književnim krugom, naprasno uništen političkim udarom na nositelje njegove književne komponente, naime Zrinske i Frankopane, tako su i hrvatski i srpski jezik u 19. stoljeću odlukama Ljudevita Gaja i Vuka Karadžića osakaćeni, barem površinski, kako bi stali u Prokrustovu postelju južnoslavenskoga projekta političkoga jedinstva. U svjetlu povijesnoga, jezikoslovnoga, narječnog i politološkog argumenta, teoriju o "zajedničkome" jeziku osporavati se može i –

ć) Dekonstruktivističkim argumentom

Na tragu ranije iznesene skepse spram sposobnosti jezikoslovlja da samo za sebe, bez naknadnoga tumačenja koje uvijek nosi zrnce političko-ideološkoga, donese konačni sud o naravi bilo kojega jezika, očito je kako navedenoj problematici valja pristupiti i iz filozofske (ontološke, logičke) perspektive, odgovarajući na pitanje: što znači zajednički, a što znači jezik? U skladu s gore navedenim točkama, ova se načela na teoriju o "zajedničkome" jeziku mogu primijeniti i konkretnim pitanjem: kako je moguće sadržajno različite, na nimalo slična narječja podijeljene govore – koji se u starijoj povijesti autohtonim kulturnim samopoimanjem nisu definirali istim jezikom – definirati istim jezikom?

Budući da zagovornici teorije o "zajedničkome" jeziku po svemu sudeći drže kako se hrvatski i srpski jezik mogu svesti samo na svoje standardizirane varijante, čini se kako za njih pojam jezik  označava "dio jezika", dok riječ zajednički  služi kao sinonim za pojam "isti", koji se ranije upotrebljavalo za odnos hrvatskoga i srpskog. Da "zajednički" jezik ne podrazumijeva kako su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski dubinski isti, kako bi mogao biti zajednički? Navodnu istost teoretičari "zajedničkoga" jezika izvode iz sličnosti dijela tih jezika. Pa ipak, slično  nije podvrsta istosti, nego drukčijosti. Teorija o "zajedničkome" jeziku, dakle, ima potencijala za samouništenje, s čime joj se može pomoći i –

d) Mnogojezičnim argumentom

Budući da se više-manje svi navedeni argumenti na ovaj ili onaj način mogu primijeniti i na hrvatski jezik, konačni argument protiv teorije o "zajedničkome" jeziku treba potražiti upravo u njezinome prihvaćanju, čime prokazujemo i mane utkane u njezine temelje. Toga su, dakako, svjesni i teoretičari "zajedničkoga" jezika, zbog čega u svojim istupima suptilno upućuju isključivo na standardizirane inačice navedenih jezika, ne referirajući se ni na koji način na skrivena bogatstva njihovih dubina. Takvo se stajalište može braniti, ali to valja činiti krajnje dosljedno. Primjerice, ako su hrvatski i srpski jezični standardi već tako bliski, znatno bliži negoli čakavski i kajkavski štokavskome, iz toga slijedi da bi se "zajednički" jezik s određenom argumentacijom ipak moglo proglasiti, uvesti, kanonizirati.

Pa ipak, ta argumentacija morala bi uključivati i svoje prešućene, ali nužne implikacije, uslijed čega bismo, za razliku od današnjega oslovljavanja hrvatskoga jezika hrvatskim jezikom, morali preuzeti navadu Tahira Mujičića, koji govori o – hrvatskim jezicima. Kada bi se uspostavilo suglasje o prihvaćanju teorije "zajedničkoga" jezika, mnogostruke pojavnosti hrvatskoga u nj se ne bi mogle uklopiti, a ne bi mogle niti nestati. Čakavski i kajkavski postali bi dvama hrvatskima, a štokavski još jednim, dodatnim jezikom, koji nije isključivo, ali jest i hrvatski jezik. Primjenom teorije "zajedničkoga" jezika, hrvatski jezik ne nestaje, nego se umnožava. Napustimo li koncept tronarječnoga hrvatskoga, morat ćemo govoriti o nizu hrvatskih jezika.

Teće opcije nema. Nazovimo to reductio ad absurdum  strategijom, ili igranjem advocatusa diaboli, ali: ako hrvatski jezik ne postoji – u jednini – onda postoje hrvatski jezici – u množini.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.