Ako je 'manje više', može li loše biti dobro?

George Bernard Shaw, britanski dramaturg između ostalog je napisao i da se uspjeh ne sastoji od toga da se nikada ne pogriješi nego od toga da se ista greška ne učini drugi put.

A što kada se ista greška čini drugi put u razdoblju od samo nešto više od deset godina? Koja greška?

Baš kao što smo se početkom 2008. godine u vrijeme Vlade Ive Sanadera pravili da se recesija Hrvatskoj neće dogoditi, iako je već bila pustila svoje pipke po svijetu, tako se 11 godina kasnije dok u Banskim dvorima stoluje Andrej Plenković pravimo da ostacima ostataka hrvatskog gospodarstva baš ništa loše ne prijeti zato što recesija gura u Europu kroz Italiju i nagriza rast kroz usporavanje u Njemačkoj.

Živimo na rastu potrošnje zasnovanom na poreznom rasterećenju. To su politike kratkog daha. Ni ministar financija Zdravko Marić ne može zauvijek prodavati magiju smanjivanja poreznog opterećenja na jednoj strani da bi podizao poreze na drugoj strani i stvarao tako psihološki efekt koji potiče na potrošnju. U nekom trenutku, a obično se to dogodi prije nego kasnije, neće više moći smanjivati poreze zbog potražnje jako skupog birokratskog aparata i nefunkcionalnih javnih sustava u iz kojih novac otiče u raznim smjerovima. A tada će ostati vidljivo samo podizanje nameta.

Umjetno je dobro. Europska središnja banka prekriva probleme jeftinim kreditima. Hoće li to biti dovoljno da izvuče Njemačku i Italiju ostaje nepoznanica, međutim, to zaista nije hrvatski problem.

Hrvatski se problem sastoji u nečem drugom. U poricanju problema. Zdravstveni sustav nije u kolapsu niti pred njim unatoč tome što sada već i doktori i medicinsko osoblje sve manje vjeruju u taj sustav. Odgojno obrazovni sustav nije ni u kolapsu ni pred njime, iako je s obzirom na učestalost vršnjačkog nasilja postalo opasno ići u školu, a što se kurikuluma tiče mogla bi se ispitati mogućnost da se odlazi samo popunjavati ispite. Pravosudni sustav nije ni u kolapsu ni pred njime iako kako već i vrapci na granama pjevaju da nema kapaciteta odraditi svoj posao na vrijeme. O kvaliteti ne treba niti raspravljati. Nesposobnost da se odradi na vrijeme svaku dodatnu raspravu čini suvišnom.

Hrvatskom gospodarstvu također ništa ne nedostaje. Dapače, fantastično mu ide. Rasti će. Manje od tri posto, ali neće padati. Još ove godine. Nekretnine su sve skuplje. To je dobro. Građevinske tvrtke će zaraditi više. Realna vrijednost nije važna. Uljanik ćemo platiti 14 milijardi kuna. Nije važno. Ministar financija se relativno jeftino zadužio pa imamo novca. Državne kompanije zapošljavaju preveliki broj ljudi i daju nerealno previsoke plaće u odnosu na privatni sektor. Ostvaruju sve manju dobit, zapošljavaju podobne. Nema veze. Nema smisla to mijenjati, treba naći način kako se okoristiti.

A što ako se recesija prema najavama ponovno dogodi? Nema veze. Kako dođe tako će i proći. U međuvremenu, samo su nasilje i agresija u društvu u porastu. I to je sve dobro. Bliže se izbori. Za europski parlament, potom iduće godine za nacionalni parlament, a potom za lokalne funkcije vlasti. Tri su izborne godine pred nama. Mogućnost gospodarskog potonuća i rast nasilja u društvu su dobre stvari. Dobre? Pa naravno. Dobre su za razvoj političkih platformi, marketinških krilatica, za rođenje novih ili uzlet starih političkih zvijezda koje će se pokušati okoristiti na onome što ne valja.

Loše je. Ali to je dobro za političko tržište pretendenata na vlast. Zamislite da je stvarno dobro ... i u tom grmu leži zec ... ljudi koji se nadmeću za političku vlast nemaju nikakvu želju da vama (nama) bude dobro, nego da njima bude dobro. Jer da žele da građanima bude dobro, onda bi građanima bilo dobro. Loše je dobro. Za političare.