Agrokor – balkanski monstrum preko kojega je spremana konačna izdaja i pljačka Hrvatske?

Oblik kapitalizma koji danas imamo u Hrvatskoj je mješavina onoga najgorega iz socijalističkog i kapitalističkog sustava, a pojedini autori, analizirajući takve nakazne ekonomske amalgame, već duže vremena govore o tzv. ortačkom ili rodijačkom kapitalizmu (eng. crony capitalism). Riječ je o sustavu gdje poslovni uspjesi poduzetnika ne ovise o zdravoj tržišnoj konkurenciji, nego o povezanosti vlasnika firmi s političkim elitama.

Koncern Agrokor, čija kriza posljednjih tjedana i mjeseci potresa Hrvatsku i na dnevnoj razini puni novinske stupce, školski je primjer što je to rodijački, tj. u hrvatskom slučaju rodijačko-kumsko-mafijaški kapitalizam. Agrokor je tipičan primjer balkanskog monstruma, u čijoj su izradi sudjelovale sve političke elite od vremena stvaranja hrvatske države, s posebnim intenzitetom nakon 2000. godine, kad na političkoj sceni nastupa rekonovista isluženih ljubitelja Tita i Jugoslavije koji sada postaju predvodnici nove pseudodemokratske „zapadnobalkanske“ odnosno „jugosferne“ geopolitičke i kulturološke paradigme.

Poslovna filozofija "ruka ruku mije"

Na primjeru Agrokora do u najsitnije detalje možemo studirati model funkcioniranja rodijačkog kapitalizma, tj. poslovne filozofije koja se svodi na izreku „ruka ruku mije“. S jedne strane imamo političke ološ-elite svih boja i predznaka, koja prilagođavaju zakone i pravilnike poslovanju jednog koncerna, i omogućuju mu dobivanje kredita, uništavanje konkurencije i širenje tržišta, a s druge strane taj isti koncern nagrađuje svoje političke skrbnike sinekurama i beneficijama najrazličitijih vrsta: bilo da je riječ o popularnom uhljebljivanju isluženih političara ili pak o zbrinjavanju njihovih sinova, kćeri, rođaka, kumova, bračnih drugova, ljubavnika, priležnika itd.

Kako bi čitava rabota mogla funkcionirati dvije „ugovorne strane“ – političke ološ-elite i koncern – provjerenim metodama osiguravaju si medijsko zaleđe, tj. medijsku šutnju o udruženim korupcijskim pothvatima i kriminalnim nadhvatima. O nezakonitostima pišu tek pojedini „slobodni“ medijski igrači, a mainstream mediji, kao i u slučaju Sanadera, naglo otvaraju oči tek nakon „pada“ dojučerašnjoga predmeta straha i obožavanja (i, dakako, za mnoge izvora dobre zarade). Tada se počinju izražavati tipični kompleksi kukavice koji je hrabar jedino u krdu kad je potrebno cipelariti čovjeka koji već leži na podu i nema pretjerane mogućnosti samoobrane.

HNB, HANFA i „legendarno“ hrvatsko pravosuđe

Kroz čitavo to vrijeme pretjerano se ne oglašavaju niti kontrolne i regulatorne institucije kao što su HNB (zanimljivo, Agrokor je upao u krizu unatoč tome što je u svojim redovima imao najboljega europskoga, štoviše, svjetskog guvernera koji je, nema sumnje, od strane Londona nagrađen zato što je silno koristio hrvatskim nacionalnim probitcima!) i HANFA. Jer, da je netko prije vremena „zakukurikao“ završio bi u loncu, da se poslužimo živopisnom slikom bivšega predsjednika Ive Josipovića koju je uporabio govoreći o radu bivšega Glavnoga državnog odvjetnika Mladena Bajića. Legendarno hrvatsko pravosuđe u kontekstu Agrokora ne ćemo odviše kritizirati. Naime, o njegovoj neovisnosti i samostalnosti se već pričaju vicevi, pa tako odvjetnik Zvonimir Hodak ima informaciju da su se poraženi pripadnici ISIL-a spremni predati, ali samo pod uvjetom da im sudi planetarno poznati Općinski sud u Šibeniku!

Ozračje faktičke nekažnjivosti za visoki kriminal i korupciju (što rezultira pravnom nesigurnošću i destimulira investicijske projekte u RH) ono je što obilježava hrvatsku državu, a ozbiljni ljudi znaju da su svi pompozni sudski postupci tek obračuni između političkih i interesnih klanova ako već ne predstavljaju dobro režirane cirkuske predstave za javnost. U konačnici, zbrinjavanje sinova i kćeri visokih pravosudnih dužnosnika u Agrokoru nešto je što već znaju i ptice na grani.

Pravomoćnu presudu protiv Todorića možemo očekivati 2067.

Prema procjenama predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, Ivana Turudića, ali i drugih pravnih stručnjaka, ako dođe do pokretanja kaznenog postupka u slučaju Agrokor, opseg dokaznog materijala bit će tolike količine da pravomoćnu presudu možemo očekivati za 10 do 15 godina, a u najgorim scenarijama, poznavajući radne navike pojedinih sudaca, i za 20 godina. Kao što se danas priča o ustašama i partizanima, tako će se možda za pedeset godina po birtijama žustro polemizirati o Agrokoru iz pozicije ustaše ili antifašista, nakon što Županijski sud u Zagrebu 2067. godine donese konačnu presudu i Todorića posthumno osudi na doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti pomilovanja, nakon što se prethodno, prema prijedlogu Peđice Grbina, ustavno omoguće posthumne presude počinitelja kaznenih djela.

Saborsko povjerenstvo za Agrokor nakon nedavnih uhićenja članova uprave Agrokora uistinu je postalo izlišno, a kao i sva slična povjerenstva i osnovano je kako se ništa ne bi istražilo i kako bi oni koji bi i sami trebali biti predmet istraživanja onemogućili otkrivanje prave istine, tj. Starčevićevim riječima kako bi „opsjenili prostotu“. Svi kazneni postupci za organizirani kriminal i korupciju, gdje su bili uključeni politički akteri, do sada nisu rezultirali pravomoćnim presudama i oduzimanjem protupravno stečene imovinske koristi, tako da lako možemo očekivati da će se i eventualni postupak oko Agrokora pretvoriti u još jednu pravosudnu lakrdiju u „pravnoj retardiranoj državi“, kako ju kvalificira već spomenuti odvjetnik Hodak. Naime, nitko ne želi piliti granu na kojoj i sam sjedi!

Geopolitičke i geostrateške značajke slučaja Agrokor

Čitava saga oko Agrokora ima i svoje geopolitičke i geostrateške konotacije. Za imalo upućenije čitatelje nije nikakva tajna da se oko Hrvatske vode geostrateška nadmetanja SAD-a i Rusije za prevlast i da prisutnost ruske državne banke Sberbank i američkih tzv. strvinarskih fondova jasno svjedoči o tim nadmetanjima. Ruski državni kapital penetrirao je u Agrokor s vrlo jasnom procjenom mogućeg rizika velikih gubitaka (koji su za ruske mogućnosti ipak „kiki riki“ cifre), ali si je tako stvorio stratešku poziciju u Republici Hrvatskoj, a tzv. strvinarski fondovi imaju jasan američki geopolitički rukopis.

Borba za prevlast SAD-a i Rusije (i ne samo njih) nad „ovim prostorima“ nije nikakva novost, no mogla bi završiti vrlo loše po hrvatske interese ako se ne bude vodila mudra i državnička politika, tj. ako se nastavi sluganska i izdajnička politika politika kakva se u Hrvatskoj vodi napose od 2000. godine (zbog hiperinflacije uporabe riječi „izdaja“ ona je u Hrvatskoj izgubila na značenju, no to ne mijenja činjenicu da su vladajući političari doista nakon 2000. godine, a u manjem opsegu i prije te godine, de facto i de iure vodili politiku izdaje hrvatskih nacionalnih i državnih interesa).

Najcrnji scenarij

U najcrnjem scenariju hrvatska država, a to znači hrvatski porezni obveznici (posebno ako imamo u vidu nejasnu pravnu situaciju oko toga tko je uopće trenutni vlasnik Agrokora) servisirat će dugove prema vjerovnicima (primjerice, prema Sberbanku), a strvinarski fondovi (upisani na nekretnine Agrokora) preuzet će firme unutar tog koncerna, a time i vlasništvo nad proizvodnjom i distribucijom hrane te nad poljoprivrednim zemljištima, šumama i izvorima pitke vode. Nije uopće isključeno kako je koncentracija svih tih resursa oko koncerna bila ciljana kako bi se kasnije lakše provela njihova privatizacija, a da je Todorić – ako nije i sam dio istog projekta – očito prešao liniju kad je postao preopasan za strane multinacionalne kompanije.

Ideja kako Hrvatska treba imati jednoga jakog ekonomskog igrača s utjecajem izvan Republike Hrvatske svakako je dobra i shvatljiva iz pozicije strateških ekonomskih interesa Republike Hrvatske, no čitav balkanski egzemplar oko načina vođenja Agrokora vrlo je sumnjiv i nameće brojna pitanja o tomu koji su bili stvarni ciljevi i motivi stvaranja takvoga „zapadnobalkanskog“ monstruma. Moguće je kako se radilo o balkanskom projektu koji će dugoročno omogućiti konačnu izdaju i pljačku Hrvatske.

Kako bilo, realizacija najcrnjeg scenarija (taj scenarij nesumnjivo je cilj određenih interesnih grupacija i centara moći) pretvorio bi Hrvatsku u potpunu koloniju, čiji bi suverenitet bio ravan nuli. Hoćemo li izbjeći najgore ovisi o vladajućim političkim elitama, o njihovu (ne)poštenju i (ne)hrabrosti, ali i o hrvatskom narodu koji je tijekom povijesti mnogo puta trpio najrazličitije vrste ponižavanja, ali je rekao „dosta“ kad je to ponižavanje prešlo određenu granicu. Mišljenja sam kako nismo daleko od te granice.