Agresivno fingiranje kampanje i uvod u neobuzdanu autoritarnu vladavinu

Opredjeljivanje birača za političke opcije svjetonazorsko je pitanje, u tom opredjeljivanju afektivno i emotivno igra određenu ulogu, ali ono mora imati i racionalnu dimenziju. Svatko od onih koji namjeravaju sudjelovati na izborima mora biti svjestan svojih socijalnih interesa i razlučiti koji politički program u najvećoj mjeri doprinosi zaštiti i unapređenju tih interesa.

Najgore, što se može dogoditi u nekom društvu, je to da tijekom kampanje racionalna dimenzija bude posve potisnuta u korist afektivnoga, a da prevladaju mehanizmi psihologije gomile.

Kad se, naime, gomila uspostavi kao političko tijelo, ona potiskuje i zanemaruje pojedinačne interese. Ona ima svoju dinamiku, svoje vrijednosti, svoj moral, koji se bitno razlikuju od interesa, vrednota i morala pojedinaca koji je čine.

U vremenu socijalnih kriza, razočaranja i besperspektivnosti velikog broja stanovnika, mogućnost da gomila potisne racionalno odlučivanje u politici daleko je veća nego u razdobljima prosperiteta. Kad se ljudi boje za vlastitu egzistenciju, lako se stvaraju uvjeti u kojima će se gomili nametnuti vođa, s porukom da je upravo on taj koji se „ne boji".

Takva su razdoblja povoljna i za pojavu lijevih ili desnih manipulatora, koji odašilju poruke o tome kako su krivci za krizu male izdvojene skupine i da je potrebno jedino znati voditi „rat" protiv njih, kako su ostali na političkoj sceni kukavice i ne usude to uraditi, a da oni imaju hrabrosti za to, pa zato mogu ponuditi jednostavno rješenje i brzo poboljšanje statusa pripadnika gomile koja ih treba bespogovorno slijediti.

Upravo to Zoran Milanović i njegova sljedba pokušavaju napraviti u ovoj kampanji. Krivac za društvenu krizu, prema njihovoj interpretaciji, ni u najmanjoj mjeri nije posve nekompetentna administracija, koja je u protekle četiri godine vodila zemlju, nego su to navodno politička opozicija i globalni lihvari – bankari.

Vođa je taj koji se usudi suprotstaviti i jednima i drugima, prve prokazuje kao urotnike protiv demokratske države, koji se udružuju s globalnim neprijateljima (Mađarskom i drugim zemljama Srednje Europe, te vladom u Srbiji) samo kako bi dezavuirali njegovu vlast, a istovremeno djeluju i kao agenti grješnih jaraca – bankara, jer tvrde da u državi, koja se legitimira kao demokratska i zasnovana na vladavini prava, valja poštivati preuzete ugovorne obveze, a država se ne smije paternalistički uplitati u sklopljene ugovore.

Autoritarni populisti uvijek preziru načelo vladavine prava te pravnu sigurnost i misle kako su građani nedorasli preuzeti odgovornost za svoje postupke, nego da im država mora biti „skrbnik".

U set jednostavnih rješenja spada i tvrdnja vladajućih kako su oni „pametni", kako „imaju mozak", pa točno znaju kako svoje interese ostvariti u međunarodnom prostoru. Njihova „pamet" ih tjera da, kad misle da im tako odgovara, jednostavno ne ispunjavaju obveze što ih je država preuzela članstvom u Europskoj uniji. Jednako kao i „grješni jarci" na domaćem terenu – bankari i europska administracija dobra su meta za iskazivanje „hrabrosti" i „odlučnosti", čime se nastoji podgrijavati lijevi euroskepticizam, onaj nadinstitucionalistički.

Milanovićev unutarnji krug, koji je uspostavio potpunu kontrolu nad procesima unutar trenutno vladajuće stranke, nije ničime doprinio pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, ne razumije europsku politiku i ne shvaća da uređenost, koju donosi Unija, jamči sigurnost malim rubnim državama, kakva je Hrvatska, naravno pod uvjetom da striktno poštuju pravila djelovanja u Uniji i procedure donošenja političkih odluka.

U prvim godinama članstva Hrvatska je doživjela tešku demokratsku regresiju, vlast je ostala nekontrolirana, razoreni su demokratski mehanizmi unutar vladajuće stranke, a stranke -koalicijski partneri nestale su i pretvorene su u klijentelu vladajućih. Mediji su uglavnom pod čvrstom kontrolom vladajuće strukture, pa ne obavljaju svoju demokratsku ulogu „pasa - čuvara demokracije", a tu ulogu manjkavo obavlja i sudbena vlast. Policija je u svom važnom dijelu pretvorena u partijski represivni aparat, a slična je uloga zadesila i tužilaštvo koje više nije neovisna agencija za provođenje zakona.

Autoritarni nastup „vođe" sadašnje nomenklature služi tome da se spriječi da predizborna kampanja bude ono što u demokratskom političkom sustavu mora biti – racionalna komunikacija između birača i stranaka koje se natječu za obnašanje javne vlasti. Cilj je kampanju pretvoriti u „rat", u kome se sadašnja vlast „obračunava" s neistomišljenicima, sprečava promišljanje o propuštenim šansama tijekom protekle četiri godine i onemogućuje racionalno razmatranje političkih alternativa.

Nakon što je zatro svaku alternativu u svojoj stranci i uništio koalicijske partnere te ih učinio ovisnima o mrvicama, što će im on baciti s vladavinskog stola, sad isto želi učiniti i s cijelim političkim narodom. Pošto su on i njegova sljedba objavili konstrukciju o navodnoj uroti opozicije protiv interesa države (priča o navodnom komplotu Orbanove Mađarske, Vučićeve Srbije i hrvatske opozicije protiv „državnih interesa Hrvatske") , iduće što možemo očekivati bit će zahtjev za zabranom opozicijskih stranaka, a prije svega HDZ-a.

Ustav, doduše, definira da o protuustavnosti djelovanja stranaka odlučuje Ustavni sud, a ova institucija kontrolne vlasti jedna je od rijetkih koja nije dovedena pod partijsku kontrolu i zato je i predmetom stalnih napada državno kontroliranih medija. To bi se, međutim, riješilo već u narednom mandatu kad bi Ustavni sud mogao „odumrijeti", jer do svibnja ostaje bez devet od 13 sudaca, a Milanovićeva vlast nije željela kompromis s opozicijom, pa nadomjesne suce nije bilo moguće izabrati.

Predsjednica Republike donijela je državnički mudru odluku kad je parlamentarne izbore raspisala u najranijem mogućem zakonskom terminu, želeći tako maksimalno skratiti kampanju i spriječiti da iracionalno ratničko ponašanje šefa trenutno vladajuće stranke ostavi dublji trag na stanje u hrvatskom građanskom društvu. Razina nasilništva, koje prati Milanovićev pokušaj uspostavljanja posve iracionalne predizborne klime, u Hrvatskoj je do sada nezapamćena. Pritom je očito kako je jedino Milanović „ovlašteni predstavnik" svoje stranke, svi ostali su tek njegova slijepa sljedba. Jedini racionalni odgovor na takvu agresiju insistiranje je na programskom sučeljavanju i suočavanju aktera koji bi provodili pojedine politike.

Budući da Milanoviću i njegovoj sljedbi nije cilj formiranje racionalne izvršne vlasti, koju vodi vlada kao kolektivno tijelo, nego uspostavljanje još čvršćeg autoritarnog modela od onoga koji je oblikovan u proteklom mandatu, SDP ne želi prihvatiti takvo suočavanje u kampanji. Najmanje im je, naime, prihvatljivo u kampanji raspravljati o interesima građana i definiciji politike koja bi štitila i promicala te interese. Cilj Zorana Milanovića i njegove sljedbe agresivno je fingiranje kampanje, za koju bi htjeli da bude uvod u njihovu posve neobuzdanu autoritarnu vladavinu.