32. obljetnica osnutka 4. bojne 3. gardijske brigade: Bili su legende Vukovara - Lavovi s Opatovca

Ustroj 4. bojne 3. brigade ZNG-a započeo je 15. lipnja 1991. godine u objektima vukovarskog prehrambeno-industrijskog kombinata (PIK) pokraj sela Opatovac. Za nepuna dva mjeseca kroz postrojbu je prošlo oko tisuću kandidata, ali nakon naporne obuke, ostalo ih je samo sto šezdeset i pet.

Broj pripadnika postrojbe kasnije je rastao sukladno povećanju borbenih djelovanja. Može se reći da je 4. bojna 3. gbr ZNG-a predstavljala prvu prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova, odnosno, napredovanja JNA u Vukovaru.

Bez izravnog povoda, JNA je 27. srpnja 1991. godine napala vojarnu 4. bojne, a u napadu su ranjena njena četiri pripadnika. Nakon tog napada, iz sigurnosnih razloga, zapovjedništvo bojne, kao i većina njenih postrojbi, preselilo se u grad Vukovar, u zgradu vukovarske gimnazije.

Odmah nakon preseljenja nastavilo se s popunom postrojbe, uglavnom borcima s područja Vukovara i bivše vukovarske općine, te s manjim brojem kandidata iz drugih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa čak i Srbije. Do sloma obrane grada tzv. Opatovačka bojna brojila je 306 pripadnika, od koji je 86 poginulih ili nestalih, oko 200 ih je ranjenih, a mnogi od njih su bili zarobljenici srpskih koncentracijskih logora.
U njihovu čast te kako bismo ih sačuvali od zaborava, ovi sažetci su podsjetnik na tek neke od njih.

Niko Filipović Šiptar: Imitiranjem albanskog govora, provocirao je neprijatelja

O braniteljima Vukovara u okruženju, agresivna neprijateljska propaganda govorit će kako ga brane pripadnici legija, povampirene ustaše, strani plaćenici te brojni "Šiptari". Slušajući izvješća srpskih novinara, malobrojni i slabo naoružani branitelji, domislili su se na različite načine, kako iskoristiti besmislice koje je srpska strana plasirala svojim građanima kako bi opravdavala svoje napade na hrvatski teritorij, te bombardiranje i granatiranje grada pri čemu je ponajviše stradavalo civilno stanovništvo.

Jedan od takvih kojih se vukovarski branitelji i suborci sjećaju s poštovanjem i ljubavlju je i Niko Filipović, poznatiji pod ratnim nadimkom "Šiptar".

Već u ožujku 1991. Niko Filipović uključuje se u organizaciju straže u svome selu, a sudjeluje i u postrojavanju nenaoružanih odreda u Bogdanovcima. U lipnju 1991. Niko Filipović dragovoljno se prijavljuje u ZNG-e, te nakon kraće obuke postaje pripadnik 4. vukovarske bojne 3. brigade ZNG-e, poznatije kao "Opatovačka bojna".

Sudjeluje već u prvoj akciji u Borovu naselju, a potom sa svojom postrojbom odlazi na različite položaje u gradu i okolnim selima, te naposljetku na položaj prema Borovu Selu, tzv. "Slon" i obje Banijske ulice, gdje ostaje do sloma obrane grada, iako je, ako je to obrana zahtijevala, sa suborcima išao na ispomoć i na druge položaje. Među suborcima diljem grada ostat će poznat po provociranju neprijatelja tobožnjim nepravilnim govorom Albanaca, zbog čega je dobio nadimak Šiptar.

O Niki Filipoviću, suborci će s ljubavlju i poštovanjem reći:

- Ne možete zamisliti kakva je on ljudina bio, prika moj, laka mu zemlja bila, za ta tri mjeseca, dobro sam ga upoznao. (pripadnik MUP-a iz Varaždina)

- Često smo se viđali, jednom smo išli s moga položaja prema položaju na „Slonu“, kad su nas zasuli granatama. Tada je bio lakše ranjen, ali nije tražio liječničku pomoć. Iznimno je hrabar bio. (Dijego Beraja)

- Pamtim ga kako je prošao kroz prolaz koji smo prokopali ispod ceste na drugu stranu ulice, kleknuo i gađao tenk s RB-om. Pogodio ga je, a potom je gađao i transporter, sjećam se da se ljutio jer nije dobro naciljao. Tek kada smo kasnije na snimkama srpske televizije gledali koja je sila išla na nas, stotine pješaka iza tih oklopnjaka, shvatio sam razmjere, njegove, hrabrosti svih nas. Ali najviše od svega, pamtim ga po njegovoj naravi, sjajan je dečko bio. Na tome položaju bio je jedan prekrasan spoj domaćih ljudi i momaka koji su došli sa strane. Svatko je znao što mu je činiti, bez puno riječi i dogovaranja. I danas zaboli pomisao što su nadomak slobode poginuli. (Vlatko Voloder)

- Uvijek prvi, zanimljiv kao osoba, hrabar, ali najviše ga je krasio smisao za humor, čak i u najtežim situacijama. (Ante Deur).

Također, suborci s Nikinog položaja ispričat će da im se urezalo u sjećanje kako su Tomislav Pištelek i Niko, prijatelja i suborca, pripadnika Tigrova Štefa Haraminu ranjenoga u pluća neposredno pred okupaciju grada u žestokom okršaju na Priljevu, ne želeći odustati iako je Priljevo već bilo u rukama neprijatelja, nosili do bolnice u nadi kako će mu spasiti život ako mu se pruži adekvatna pomoć. Nažalost, Štef Haramina je uslijed zadobivenih rana preminuo, no Nikina i Tomislavova požrtvovnost nije zaboravljena.

Kada je postalo izvjesno da je okupacija grada neizbježna, Niko Filipović  i još pet branitelja kojima je predaja bila opcija koja ni u kome slučaju nije dolazila u obzir, iz Borova naselja kreću u proboj u smjeru Bogdanovaca. Nakon nekoliko sati iscrpljujućega hodanja, mokri i promrzli od prelaska preko Vuke, Niko i suborci u Bogdanovcima upadaju u zasjedu pri čemu Niko i još tri branitelja smrtno stradavaju, a preostala dvojica nakon nekoliko dana uspijevaju izaći iz okruženja.

Kada je poginuo, Niko Filipović imao je dvadeset i šest godina.

Braća Dragičević: Marko je stradao u borbi, ranjenom Marinku se posljednji trag gubi u Trpinji

U Vukovaru su u Domovinskom ratu brojni roditelji ostali bez više djece koja su bila branitelji. Obitelji Živković, Kolak, Bošković, Došen, Šego, Kraljević, Mudrovčić, Jurčić, Koch, Sekić, Tivanovac, niz je stravično dugačak, samo su neke od njih.

Luca i Vinko Dragičević, u Vukovaru su izgubili sinove Marinka i Marka, obojicu dragovoljce Domovinskoga rata, pripadnike 4. vukovarske bojne 3. gardijske brigade ZNG-e.

Oba brata, prvo Marinko a potom i Marko, dragovoljno, na samome početku Domovinskoga rata prijavljuju se u aktivni sastav Zbora narodne garde na Opatovcu, te sudjeluju u različitim borbenim akcijama na području cijeloga grada.

Marinko koji se prvi priključio gardi, sudjeluje već u prvoj borbenoj akciji 4. srpnja 1991. godine u Borovu naselju, a potom biva raspoređivan, prema potrebi, na različite položaje pri čemu je dva puta lakše ranjen, prvo u nogu na Silosu, a nakon povratka na punkt i u ruku. Nakon drugoga ranjavanja, s lakšim ranjenicima je prebačen u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce, ali se nakon kraćeg vremena opet vraća na položaj, ovaj puta u Borovo naselje, gdje je teže ranjen u glavu. Suborci ga ponovo odnose u Borovo Commerce gdje će ga zateći slom obrane Grada. 19. studenoga 1991. godine, s drugim teškim ranjenicima odvezen je u nepoznatom smjeru i od tada mu se gubi svaki trag.

Marko Dragičević, kao i njegov šest godina stariji brat, sudjeluje u različitim borbenim akcijama, a nakon odbijanja tenkovskog napada na Sajmištu, 5. rujna 1991. godine odlazi na položaj u Svinjarevce. Nakon pada Svinjarevaca, sa suborcima se povlači prema Bogdanovcima gdje se 4. listopada 1991. godine, po ulasku tenkova u selo, s ručnim bacačem odvaja od svoje grupe želeći uništiti tenk, no daljnja mu je sudbina nepoznata.

Nakon reintegracije, dana 14. studenoga 1997. godine, mještani iz Bogdanovaca pokazat će lokaciju gdje su 4. listopada 1991. godine pokopali tijela nekoliko svojih sumještana i jednoga nepoznatoga branitelja. DNA analizom utvrđeno je kako su to posmrtni ostaci upravo dvadesetdvogodišnjeg Marka Dragičevića.

Luca i Vinko Dragičević oboje su umrli ne dočekavši pronalazak tijela starijeg sina ili njegov povratak, kako se tome, do posljednjega dana, odbijajući povjerovati i u Marinkovu smrt, otac Vinko nadao.

Oliver Jovanović: Bio je jedan od najmlađih, mučki je ubijen na Ovčari

Ivan Anđelić – Doktor, jedan od zapovjednika u 4. bojni 3 brigade ZNG-e, ispričao je:

"Nakon raketiranja naše baze za obuku na Opatovcu, većinu pripadnika preselili smo u zgradu vukovarske gimnazije. Đuro Jovanović, prije rata domar u gimnaziji, otvorio nam je sve prostorije i pripadajuće objekte. Njegov sin Oliver, dragovoljno nam se priključio 1. srpnja '91. U nedostatku naoružanja, zadužili smo ga lovačkom puškom, tek kasnije je dobio automatsko oružje.

I sad sam potresen kad se sjetim koliko je bio ponosan kad je dobio gardijsku uniformu i obukao je. Krajem tog mjeseca uslijedio je žestok napad na Dom tehnike u Borovu naselju, a tadašnji zapovjednik Stipan Radaš odmah je odredio grupu koja je krenula u ispomoć našim suborcima koji su se već tamo nalazili. Oliver je žarko želio poći s nama, no s obzirom na to da je bio jedan od najmlađih gardista, želio sam ga zaštititi i nisam mu dozvolio.

Odjurili smo, Stipan i ja u automobilu, a za nama kombi s desetak naših pripadnika, koji je vozio Ivan Janko – Cigo. U blizini borovskog bazena po nama je otvorena paljba s okolnih zgrada, hvatali smo zaklon spašavajući glavu. Ipak, uspjeli smo se probiti do naših snaga, uzvratiti paljbu i obraniti položaje. U toj akciji, zapovjednik Radaš je ranjen u ruku, ali zapovijedao je do kraja, sve dok borba nije prestala. Dok sam preraspoređivao naše snage, u jednom sam trenutku naletio na Olivera. Mislio je da ću galamiti na njega što me nije poslušao, pa se samo nasmijao i pognuo glavu, ali ja sam, doslovno, ostao bez riječi, pa sam samo produžio.

U teškim danima koji su jedan za drugim dolazili, započela je očajnička borba, a golobradi Oliver sve je više izrastao u ratnika, pokazujući osobine vođe. To je bilo baš upadljivo, svi smo to zapažali, iako onako mlad ne bi dobio priliku voditi vod da nismo imali toliko ranjenih i poginulih. U tim teškim okolnostima, on je zadobio povjerenje i poštovanje suboraca i u njegovoj grupi, ostao je kao najhrabriji i najodlučniji na jednom od položaja na Sajmištu".

Braniteljica Mira Vrdoljak, Oliverov suborac sa Sajmišta, dobro se sjeća Olivera:

"Oliver je bio mršav dečko, srednje visine, kuštrave plave kose. I vrlo simpatičan, volio je puno pričati, stalno nas je nasmijavao. Rekao nam je da je pobjegao iz JNA, a ubrzo nakon toga, dragovoljno se priključio gardi. Unatoč mladosti, čak je djelovao mlađe od svojih osamnaest godina, vrlo brzo se pokazao kao pravi fajter. Osim toga, kad god je netko bio ranjen, išao bi sa mnom i vozio ga u bolnicu. Nikada nije pokazivao strah, rekao da nešto ne može, a gdje god je trebalo, prvi bi išao. Ipak, moram izdvojiti nešto, ne tako poznato, ali bi trebalo ostati zapisano. Ne znam točan datum, no bila je druga polovica listopada, na tzv. Lijevoj Supoderici.

Krenuli su na nas pješadijom i tenkovima, bilo je puno poginulih i ranjenih. U tadašnjoj Ulici Vasilija Gaćeše, tenk je došao do kuće obitelji Prce. Ostala su nam dva punjenja za OSU, ali nije imao tko pucati. Iako do tada to nikada nije radio, nije znao ni nišaniti, Oliver je uzeo OSU i samo opalio. Pogodio je tenk, to sam vidjela vlastitim očima. Nemam riječi kojima bih opisala tog momka. Krajem listopada i ja sam ranjena i nakon toga, više ga nikada nisam vidjela. Kasnije sam čula kako je i on bio ranjen i da je iz bolnice odveden na Ovčaru, gdje je ubijen. Čak i danas, tako ga se stvarno sjećam. I njegovih šala koje su započinjale s 'Kad sam ja bio mlad…' A bio je mlad. Tako mlad".

Vilim Karlović, autor biografske knjige "Preživio sam Vukovar i Ovčaru", pukom je srećom, samo dobrom voljom jednog od gospodara života i smrti, zločinca, kasnije svjedoka pokajnika Spasoja Petkovića – Štuke, pošteđen Ovčari. O strašnoj sudbini Olivera Jovanovića, zapisat će:

"Ljudi su toliko unakaženi, da nije moguće nikoga prepoznati. Teško mi je slušati te bolne jecaje i uzdahe, jer znam da trpe stravične i nepodnošljive bolove. Mnogo njih proživljava agoniju umiranja, pa nisu ni svjesni da jauču od bolova, a ovi što nepomično leže, vjerojatno su već mrtvi. Ipak, uspijevam prepoznati jedno lice, to je mali Oliver Jovanović. Borio se s nama na Prvomajskoj i bio je jedan od najboljih boraca, a ranjen je sredinom studenog u trbuh i u noge.

Gledamo se nekoliko sekundi i osjećam se nelagodno jer meni od onih petnaestak udaraca nije ništa, a on je sav krvav, zavoji na trbuhu su mu potrgani i gol je do pasa. Lice mu je razbijeno i puno modrica, krvi i podljeva. Osjećam grižnju savjesti prema tom dečku kad vidim kako izgleda. Peče me savjest što ću ja biti spašen i što moje muke prestaju, a njegove još nisu gotove. Čeka ga strijeljanje…".

Kad je nemilosrdno pogubljen, Oliver Jovanović imao je samo osamnaest godina.

******
Među prvim dragovoljcima u Zbor narodne garde u Vukovaru, prijavile su se i braniteljice, čija je hrabrost upisana u povijest bitke za Vukovar. Neke od njih su teško ranjene, poput Jelene Vuković Posavec i Vasilije Tucker, Mira Vrdoljak i Ksenija Piplica su devet mjeseci bile uznice u srpskim koncentracijskim logorima, a hrabrost Jasne Edl Špiljar ili Sanje Arbanas, neizostavni su dio priča o herojima Vukovara.
 

Svim preživjelim pripadnicima 4. bojne 3. brigade ZNG-e čestitamo trideset i drugu obljetnicu osnutka  postrojbe, a njihovim  poginulim suborcima neka je vječna slava i hvala.

                                            Nismo ih zaboravili.

* Tekst je nastao u okviru projekta "Povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata: Otrgnimo zaboravu heroje Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.