ŽIVI U DELUZIJI Karadžić pisao iz Haaga: Zapadne sile imale su 'konačno rješenje' za Srbe...

Ovdje prenosimo samo dio onoga što je Karadžić napisao.

"Danas već možemo govoriti da presudan utjecaj na naša stradanja imaju 'domaće snage', a da se strani faktor time koristi koliko god može. Najnoviji događaji potvrđuju da je u korijenu naših zala - manipuliranje identitetima. Neslaganje između Hrvata i Srba ne potječe ni od Karađorđevića ni od Miloševića, a starije je i od Ante Starčevića, kada su Hrvati mislili da ih Srbi sprječavaju da dobiju status u Ka-und-Ka kakav je izborila Ugarska.

Srbi i Krajina nisu bili u Hrvatskoj, već direktno u Austro-Ugarskoj, od koje su dobili status i privilegije, i bili dužni lojalnost Carstvu. Kad Nikola Tesla u životopisu napiše da je rođen u Austro-Ugarskoj, on je vrlo točan i precizan. Ni Ivanu Mažuraniću banu, i velikom pjesniku, nije uspJelo da Srpsku Krajinu uključi u hrvatske teritorije", piše Karadžić koji kasnije u tekstu problematizira pitanje identiteta nekog naroda da bi se ponovno vratio na neprijateljstva na Balkanu.

"Poznato je koliko su trajale napetosti, pa čak i neprijateljstva, najtragičnije za Srbe, a potom i za Muslimane i Hrvate, kao blisku rodbinu, od stvaranja zajedničke države 1918. Dalmatinski jugoslavenski odbor ucijenio je isti odbor u Zagrebu da ako se ne ujedine svi sa Srbijom, ujedinit će Dalmaciju i tako je sačuvati za slavenski svijet. Dakle, ujedinjenje nije bilo iskreno, već je bilo potrebno da se Hrvatska iz tabora poraženih preseli u tabor pobjednika. U Dalmaciji se zadržao taj entuzijazam i poštovanje prema Srbiji i dinastiji Karađorđević, dok su se u ostatku Hrvatske obnavljali stari antisrpski osjećaji i događaji, ponekad pod krinkom akcija Kominterne, koje su destabilizirale zemlju, dovele do 'novih ustava', diktature i propasti, što je rezultiralo stvaranjem NDH i 'srbocida'.

Tako su hrvatski secesionisti prvo realizirali Banovinu, zatim NDH i na kraju republiku, napokon neovisnu, na teritorijima koji su pripadali Austrougarskoj. U međuvremenu se dogodio genocid, koji ostaje glavno obilježje tog pothvata nazvanog 'neovisnost'. Kralj Aleksandar I i Tito u dva navrata su spasili Hrvatsku od sudbine poražene strane u ratu, a sada ni jedan ni drugi 'spasitelj' i dobročinitelj nisu dobrodošli u Hrvatsku. Samo nekoliko mlađih hrvatskih povjesničara s moralnim i profesionalnim integritetom govore kako stvari stoje. Neka nas Bog zaštiti od novih europskih nacionalizama, jer će u protivnom naša 'zapadna braća' opet trebati srpsku pomoć protiv novog 'germanizma' ili drugih "izama".

Hrvatska i Srbija bile su na dobrom putu da postignu sporazum, ali su hrvatski stručnjaci rekli jednog dana da napuštaju razgovore, na zahtjev Njemačke. Nekoliko spomenutih autora posvjedočilo je da je 'Njemačka progurala priznanje Hrvatske i Slovenije', a potom i Bosne te da je 'ovo bio Genscherov rat'. Ako to nije bio slučaj, dužnost je Njemačke da to rasvijetli. Tada sam predložio predsjedniku Miloševiću da se o svemu prvo dogovori sa Slovencima jer s njima nije bilo puno spornih stvari. To bi rasteretilo razgovore s Hrvatskom. No, ni Slovenci se nisu usudili izaći iz kalupa koji je utvrđen u Europi. Nipošto nije lijepo što se Njemačka, nakon dva svjetska rata protiv Srba i Južnih Slavena, uopće bavila uništenjem Jugoslavije. Ali glavna odgovornost leži na zapadnim saveznicima Srbije iz oba svjetska rata - jer su ti saveznici poništili sve rezultate srpskih borbi i žrtava u tim ratovima. Ne zvuči ni saveznički ni prijateljski", piše Karadžić koji na kraju pokušava opravdati uvođenje "srbocida" u službenu literaturu.

"Medijska demonizacija Srba, u početku s ciljem da se spriječi da se Srbi oslanjaju na međunarodno pravo i tako utječu na ishod i 'diktiraju tempo' rješavanja krize, vješto i ne bez žaljenja, rekao je Lord Carrington kao srž europske taktike , a Zimmerman je to kasnije priznao. Ali to je bio samo privremeni izgovor. Prava svrha demoniziranja kolektiva je iskonski grijeh, 'pra'-ratni zločin, jer se čini prihvatljivim i dopuštenim ubiti bilo kojeg člana tog kolektiva, bez osjećaja krivice. Isto je bilo i prije Prvog svjetskog rata, kada je Austrougarska pripremala pokolj srpskog stanovništva (sjetimo se Mačve).

Tako je bilo i sa Židovima, pa tako i sa Srbima, prije Drugog svjetskog rata, kada je Pavelić planirao 'konačno rješenje' za Srbe, pa onda devedesetih, od strane zapadnih sila.

Tri puta u jednom stoljeću! Srbi bi trebali objaviti (i u popularnoj verziji) studiju s detaljnim primjerima i sveobuhvatnošću ovih planiranih 'Srbocida'. Ni holokaust ni 'srbocid' ne bi bili mogući bez prethodne demonizacije kolektiva, a demonizacija se pokazuje kao prvi čin istrebljenja, 'konačno rješenje', i trebala bi biti kažnjiva. Židovi i Srbi, kao i drugi kolektivi, imaju pravo i obvezu uvesti 'nultu toleranciju' za takvo ocrnjivanje i demoniziranje. A uz holokaustom, Srbi imaju previše razloga da uvedu pojam 'serbocid'", napisao je ratni zločinac.