Zašto je Sofijski dogovor katastrofalan za Makedoniju

Nakon neuspješnog NATO summita u Bukureštu 2008., postalo je jasno da će budućnost te zemlje ovisiti o načinu kojom će neriješena pitanja o redefiniciji državotvornih atributa te tako omogućiti završetak tranzicijskog razdoblja.

Sagledavanjem novonastale (geo)političke zbilje, tada novi predsjednik makedonske vlade Nikola Gruevski, usmjerio je fokus njegovih politika na ekonomskom uzdizanju zemlje i čvrstoj unutarstranačkoj konsolidaciji. To je značilo da će deklarirani vanjskopolitički strateški prioriteti zemlje još od neovisnosti 1991. godine biti na čekanju povoljnijeg trenutka. Vrijeme je pokazalo kako ideja čekanja u kombinaciji s nedostatkom političke i državotvorne hrabrosti, Grčke crvene linije čini sve čvršćima, a šanse oko dogovora sve slabijima. Vođen logikom političkog preživljavanja, veliki dio resursa stranačkog i administrativnog kapaciteta stavlja se u službi sprovođenja nove ideologizacije društveno-političkog konteksta, simbolički započete i završene projektom antikvizacije, spomenikom jedne vladavine kojim su, u prvom redu Grčkoj i Bugarskoj, sasvim nepotrebno dati argumenti u zaoštravanju svojih pozicija, stavljajući integracijski proces pod upitnikom.

Preuzimanjem vlasti, novoizabrani premijer Zoran Zaev, suočen je s vlastitim obećanjima i očekivanjima naroda – ulazak u NATO i EU kao apsolutni prioritet njegove Vlade.

Njegov dolazak je, konsekventno, bio uvjetovan rješavanjem bilateralnih pitanja sa susjedima s izraženom asistencijom međunarodne zajednice. Potpisivanje Ugovora o prijateljstvu, dobrosusjedstvu i suradnji Makedonije i Bugarske 1. kolovoza 2017. godine u Skoplju, politički je trenutak koji oslikava logiku tektonskih promjena na makedonskoj političkoj sceni koje su ga učinile najpovoljnijim za rješavanje tako važnog I duboko implikativnog pitanja.

Iako je Prespanski ugovor s Grčkom proslijeđen velikim negodovanjem I protivljenjem dijela populacije, Ugovor s Bugarskom, svojim odredbama kojima ćemo se u ovom tekstu baviti, daleko je osjetljivijeg sadržaja. Dok su prvim na račun imena države zadržane vitalne komponente makedonske nacije, kao što su makedonski jezik, makedonska narod i građanski karakter zemlje, na istočnoj strani nalazi se ugovor čije ga sporne odredbe najbolje opisuju.

Član 8. Ugovora nalaže formiranje Zajedničke multidisciplinarne ekspertske komisije povijesnih i obrazovnih pitanja, na paritetnoj osnovi, čiji je zadatak doprinos u objektivnom i zasnovano na autentičnim dokazima i povijesnim izvorima, znanstveno tumačiti povijesne događaje. Također, u duhu europskih vrijednosti, uz uzajamnu suglasnosti, zemlje će obilježavati zajedničke povijesne događaje i ličnosti.

Član 11. Govori o obvezi strana da ne poduzimaju djelovanja neprijateljskog karaktera, niti dopuste vlastiti teritorij pojedincima i organizacijama koje za cilj imaju subverzivna i separatistička djelovanja. Strane se također odriču trenutnih i budućih teritorijalnih pretenzija, s pravom da štite prava i interese vlastitih državljana na teritorij druge Ugovorne strane, u suglasnosti s međunarodnim pravom. Republika Makedonija potvrđuje da se ništa iz njenog Ustava ne može i ne treba tumačiti kao razlog za umiješanost u unutarnjim poslovima Bugarske, s ciljem zaštite statusa i prava lica, koji nisu državljani Makedonije. Obje ugovorne strane poduzimat će efikasne mjere za sprječavanje nedobronamjerne propagande institucija i obeshrabrivati će djelovanja privatnih subjekata usmjerenih ka poticanju nasilja, mržnje na štetu njihovih odnosa.

Pokušajmo objasniti što u svojoj suštini znače i predviđaju navedene sporne odredbe. Formiranjem međudržavnih komisija sa zadatkom dogovaranja i institucionalizaciji zajedničkog stava o određenim povijesno-političkim događajima i ličnostima iz “dijela zajedničke povijesti”, kao i o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, ulozi Bugarske države u Drugom svjetskom ratu, predviđa i povijesni revizionizam. Iako se on bavi i pitanjima ekonomske suradnje I boljeg povezivanja, njegova suštinska zadaća jeste otklanjanje prepreka u društvenoj, kulturnoj, političkoj bilateralnoj suradnji. Zaista se postavlja pitanje kako je moguće, otkloniti antagonizme iz onog “dijela zajedničke povijesti” kada s druge strane imamo notorne činjenice, dokaze, i još uvijek, živih svjedoka određenih događaja, osobito onima iz Drugog svjetskog rata, čijim će se ponovnim tumačenjem sadržaja i konteksta, nastaviti negativni momentum animoziteta. Time bi se stvorio presedan koji diskvalificira svaku buduću činjenicu u koristi ideje romantiziranja i revizionizma.

Druga sporna odredba jasno potvrđuje da zemlje neće biti polazišna točka i inicijator budućih sukoba na bilo kojoj razini, istovremeno, suptilno definirajući i formalizirajući uloge dviju država u odnosu na vlastite državljane. Važno je naglasiti, da se u ovoj odredbi spominje kategorija državljanstva, umjesto nacionalne pripadnosti, kojom Republika Bugarska eksplicitno ne potvrđuje niti negira postojanje makedonskog naroda, te uspijeva pod svojim utjecajem uzeti građane na teritorij Makedonije koji su u proteklih nekoliko godina, prije svega iz ekonomskih razloga, zatražili i stekli bugarsko državljanstvo, prvenstveno zbog mogućnosti rada na europskom tržištu, dok istovremeno ograđuje Makedoniji pravo da svojim institucionalnim instrumentima, pa čak i međunarodnim ugovorima, zaštiti ili eventualno pomaže ili se na bilo koji način povezuje s bugarskim građanima makedonske nacionalnosti koji oduvijek žive u Republici Bugarskoj, a pritom nisu makedonski državljani, čime otklanja mogućnost i diskusije o postojanju i pravima makedonske nacionalne manjine kao zasebne manjine, u svojoj državi.

Ugovor je, po samoj prirodi te njegovom procesu sprovođenja prilično asimetričan. Asimetrija se najbolje može sagledati kroz smjer političkog djelovanja i ponašanju aktera i institucija zaduženima za tu ulogu. Put do zacrtanog cilja se promatrati kroz dvije prizme: politike dviju država ili održivo prijateljstvo dvaju naroda. Gledajući kroz prvu prizmu, slika je logično jasna, prikazujući dvije države nejednakog ekonomskog i političkog značaja i moći, koje pokušavaju jedna drugoj nametnuti određeni stav po određenoj političkoj cijeni. Druga prizma, o održivom prijateljstvu dvaju naroda bi nam trebala predstaviti težnju makedonskog i bugarskog naroda da svojim odgovornim i dobronamjernim postupanjem otvore put ka uzajamnom razumijevanju, prihvaćanju, poštovanju i izgradnji povjerenja. Imajući u vidu dosadašnju kulturu u procesu implementacije Ugovora te rad zajedničke komisije, postoje naznake kako će ova druga dimenzija Ugovora, u najboljem slučaju ostati zanemarena u okvirima njegove formalnosti. Uloga trenutne ekonomske I političke nadređenosti, putem legalnih instrumenata, će zbog loše dugoročne procjene društvene reakcije, dovesti u pitanje legitimitet postignutog.

Od samog početka, javna percepcija je ukazivala da je makedonska strana, svjesna vlastite pozicije i pregovaračke (ne)moći, zauzela podređeni stav, čime je ugrožena mogućnost efikasnije obrane vlastitih interesa, iako je u tom procesu dala maksimum svojih kapaciteta. S druge strane, bugarski je pregovarački tim, nametanjem tempa o sprovođenju pojedinih dijelova Ugovora, kontinuirano izravno ugrožava njegovu adekvatnu primjenu koristeći svoju poziciju članice Europske unije odnosno pravo veta u budućim pregovorima. Sve navedeno, dovest će do sukoba dvaju procesa ireverzibilnog karaktera – usvajanje i sprovođenje ovog ugovora u formalnom smislu, te kolektivna svijest, generacijska akumulacija memorije, znanja i iskustava, kao vitalni dio svakog naroda i nacije koji se retroaktivno ne da izmijeniti ili poništiti parafiranjem.

Bugarska je, kao zemlja članica Unije, s dužom tradicijom državnosti I političke zrelosti, u ime pozitivne regionalne politike i širenju europskih vrijednosti je na sebi trebala preuzeti moralnu dužnost da učini taj proces manje napetim, a njegove posljedice manje bolnima. Time bi pokazala zrelost i vizionarstvo, a sagledavanje važnosti i vrijednosti ovog ugovora bilo bi moguće kroz pomenute dvije prizme, te pozitivno utjecalo na percepciju makedonske javnosti o dobroćudnosti politike i namjera bugarske države, čime bi se razbio obostrani višedecenijski negacijski diskurs. Državni vrh Bugarske, nacionalnim političkim konsenzusom odlučio je ići drugim putem. Principom winner-takes-all, metaforički su prikazane dvije strane od kojih jedna pokušava nešto dobiti, dok druga, isto to pokušava ne izgubiti. Primjena tog principa, osobito na ovim lako eruptivnim zemljopisnim širinama, gotovo je siguran indikator lošeg rezultata. Najvažnija stvar pri rezoluciji svake vrste sukoba, kako vojnog tako i političkog, je ustrajati na zadržavanje dostojanstvenog karaktera rješenja, jer je upravo to od ključne važnosti da proces pomirenja zaživi, bude održiv i permanentan.