Zašto je Velikoj Britaniji bilo potrebno gotovo desetljeće za radikalan zaokret prema Rusiji?

Moskva ga kleveće i upleten je u skandal u Londonu, ali kada je Boris Johnson ovog mjeseca posjetio Kijev, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij jedva je suzdržavao svoje oduševljenje britanskim premijerom. S obzirom na to da Britanija igra ključnu ulogu u odgovoru Zapada na rusku invaziju na Ukrajinu, Zelenskij je zahvalio Johnsonu na "vašem vodstvu, vašoj pomoći i oružju, te na vrlo jasnom i specifičnom položaju vaše divne i moćne zemlje".

Ipak, van sfere britanske vanjske politike, problemi u "vlastitom dvorištu" za Johnsona su veliki. Ovog mjeseca postao je prvi britanski premijer koji je bio kažnjen zbog kršenja zakona zbog takozvanog "partygate" skandala. Prije dvije godine, u još jednom skandalu, svog prijatelja milijardera Evgenija Lebedeva, sina bivšeg agenta KGB-a, učinio je članom Doma lordova.

Veliki zaokret u odnosu na posthladnoratovsku politiku Britanije

Kako je Ujedinjeno Kraljevstvo postalo "ruski jastreb" nije samo priča o "opkoljenom premijeru" koji preuzima plemenitu stvar u svoje ruke, piše Financial Times. Riječ je također o tome koliko je vremena trebalo britanskim vojnim i obavještajnim službama, koje su među prvima shvatile mračne ambicije ruskog predsjednika Vladimira Putina, da uvjere britanske političare da prestanu podupirati Kremlj. Prema nekolicini službenih i bivših sigurnosnih dužnosnika Ujedinjenog Kraljevstva, to ponovno pozicioniranje trajalo je gotovo desetljeće.

Sada se događa da se takva politika uklapa u britansku potrebu za resetiranjem odnosa s EU-om nakon Brexita. Johnsonova politika naoružavanja Ukrajine također predstavlja veliku promjenu u odnosu na 2000.-te kada se tadašnji premijer Tony Blair udvarao ruskom predsjedniku, kraljica ugostila Putina u Buckinghamskoj palači, a zapadne nacije su vjerovale da je pad Berlinskog zida podvukao crtu ispod Hladnog rata.

"Postojala je istinska nada. Mnogi ljudi ovdje također su željeli kraj povijesti", rekao je Alex Younger, bivši šef britanske prekomorske obavještajne službe MI6, pozivajući se na najprodavaniju knjigu američkog politologa Francisa Fukuyame iz 1992., koja je tvrdila da je liberalna demokracija konačni oblik vlade za sve nacije. Na prijelazu stoljeća, Blairova vlada bila je usredotočena na borbu protiv terorizma, a ne na prijetnju potencijalno neprijateljskih država kao što je Rusija. Britanske trupe borile su se protiv Al-Qaide i Talibana u Afganistanu nakon terorističkih napada 11. rujna.

Ruski kapital u Londonu

Britansko ministarstvo vanjskih poslova u međuvremenu je provodilo agendu prosperiteta naglašavajući promicanje trgovine i strana ulaganja, uključujući novac koji su ruski oligarsi i tvrtke kanalizirali kroz London. "Kupnjom i trgovinom ruskih dionica i obveznica, Londonski City je pomogao Putinu da ponovno naoruža i modernizira svoju vojsku", rekao je viši savjetnik za obranu Ujedinjenog Kraljevstva.

Čak je i Ministarstvo obrane razmišljalo o drugim stvarima. "Opći stav o Rusiji bio je 'Hladni rat je gotov, pobijedili smo, idemo dalje’”, rekao je Carl Scott, britanski vojni ataše u Moskvi u razdoblju između 2011. i 2016. "Nije bilo koherentnog biračkog tijela koje je Rusiju doživljavalo kao prijetnju. Bilo je puno inercije, puno interesa - i puno ruskog novca u Londonu".

Jedan od pokazatelja prioriteta Ujedinjenog Kraljevstva tog vremena bio je koliko su malo vremena obavještajne agencije ove zemlje potrošile na Rusiju. U 2009. godini, MI5, domaća sigurnosna služba, posvetila je samo tri posto svojih resursa državnim prijetnjama, u odnosu na jednu petinu 2000. godine, prema podacima parlamentarnog odbora za obavještajne poslove i sigurnost.

GCHQ, koji pruža obavještajne podatke, 2006. godine posvetio je četiri posto svojih resursa zemljama bivšeg sovjetskog bloka, naspram 70 posto u hladnom ratu. Aktivnost MI6 prema Rusiji također je opala. "Došlo je do velikih rupa u razumijevanju Rusije, jer se ta zemlja nije smatrala problemom", rekao je britanski savjetnik za obranu.

"Britanski političari također nisu shvaćali koliko su njihovi ruski kolege različiti – oni su obavještajni dužnosnici, a ne političari kako ih Zapad shvaća". 

Aneksija Krima je promijenila sve

Velika Britanija je 2014. počela preispitivati ​​svoj stav nakon što je Rusija anektirala Krim od Ukrajine i sljedeće godine krenula u vojne operacije u Siriji. Britanska vlada, koju je tada predvodio David Cameron, pridružila se SAD-u i EU-u u postavljanju ograničenih sankcija Rusiji, uz održavanje otvorenog dijaloga s Moskvom.

Velika Britanija je, uz SAD i Kanadu, također počela obučavati ukrajinsku vojsku te je gotovo udvostručila potrošnju na obavještajne službe. Zajednički sigurnosni fond, vrijedan više od 1,5 milijardi funti 2019., djelomično je trebao obnoviti kapacitete agencija usmjerene na Rusiju.

U kontinentalnoj Europi Njemačka je bila više zabrinuta za ruske opskrbe energijom, dok je Emmanuel Macron, francuski predsjednik, tražio "dijalog o izgradnji povjerenja" s Putinom. Ali članstvo Ujedinjenog Kraljevstva u obavještajnom savezu Five Eyes, koji se sastoji od SAD-a, Australije, Britanije, Kanade i Novog Zelanda,  značilo je da je London imao pristup informacijama koje Europi nedostaju o unutarnjem djelovanju Moskve i, što je najvažnije, načinu razmišljanja Putinovog KBG-ovskog  tima. "Kao jedini europski član Five Eyesa, bilo je neizbježno da smo postali navijači za 'jastrebovsku' poziciju prema Rusiji", rekao je bivši britanski sigurnosni dužnosnik.

A onda je otrovan dvostruki agent

Usprkos tome, Velika Britanija je ustrajala u svom angažmanu s Rusijom i 2017. godine Johnson, tada ministar vanjskih poslova, posjetio je Moskvu. Našalio se da je "predani rusofil" i da je prvi britanski ministar vanjskih poslova "zvan Boris". Upravo je trovanje dvostrukog agenta Sergeja Skripala u Salisburyju 2018. navelo britanske političare, uključujući tadašnju premijerku Theresu May, da uvide pun razmjer prijetnji koje predstavlja Moskva. May je nakon toga dvojicu ruskih vojnih obavještajaca imenovala kao glavne osumnjičene za Skripalov pokušaj ubojstva. "Počeo je nasilan proces razočaranja", rekao je Younger. "Moskva ima toliko huliganski način razmišljanja da nije shvaćala koliko je ta akcija strateški otuđujuća".

U znak solidarnosti, SAD i zemlje EU izbacile su ruske špijune, ali Brexit je pokvario odnose Ujedinjenog Kraljevstva s Bruxellesom i bilo je malo međusobnog političkog razumijevanja. Sličan obrazac odigrao se u Washingtonu. Tadašnji američki predsjednik Donald Trump, koji je imao afiniteta prema Putinu, rekao je May da ne vjeruje u procjenu britanske obavještajne službe da je Moskva otrovala Skripala, piše Washington Post.

Unatoč napadu na Skripala, Ujedinjeno Kraljevstvo nije zauzelo stav otvorenog neprijateljstva prema Rusiji. "Trebalo je dugo vremena da veći dio vlade shvati da ruski tehnokrati i ekonomisti s kojima su razgovarali ne vode zemlju", rekao je visoki britanski diplomat. U srpnju 2020. saborski odbor za obavještajne i sigurnosne poslove osudio je vladu jer je "skinula oko s ruske lopte". "Postojao je uporni otpor u nekim krugovima da se na Rusiju gleda kao na prijetnju", rekao je Keir Giles, viši savjetnik u istraživačkom centru Chatham House.

Najgori strah sada je ostvaren

Tek u ožujku prošle godine vladino integrirano sigurnosno izvješće identificirao je Rusiju kao "akutnu izravnu prijetnju Velikoj Britaniji". Putin je nakon toga počeo skupljati vojne snage na ukrajinskoj granici. Pariz i Berlin i dalje su se borili da naprave ono što je jedan britanski dužnosnik opisao kao "kognitivni skok" o Putinovim namjerama. No britansko čvršće stajalište poprimilo je i 10 baltičkih i nordijskih zemalja, tradicionalno skeptičnih prema Rusiji, a koje su članice Združenih ekspedicijskih snaga pod vodstvom vojske Velike Britanije i američkog predsjednika Joea Bidena, dugogodišnjeg Putinovog jastreba.

"Lakše je kretati se putem kada imate stratešku dosljednost iz SAD-a", rekao je jedan savjetnik Downing Streeta. Velikoj Britaniji je trebalo puno vremena da shvati pravu Putinovu prijetnju. Ali s obzirom na to da je najgori strah britanskih vojnih i obavještajnih službi sada ostvaren, za ponovnu promjenu politike prema Rusiji bio bi potreban vrlo veliki tektonski poremećaj, zaključuje se u tekstu Financial Timesa.