Sjećanja kosovskih Albanaca: Izgubila sam oca, majku, sestru i tri brata, kada sam čula da NATO bombardira Beograd, znala sam da sam spašena

Prošlo je 20 godina od NATO-ova bombardiranja Srbije, kao reakcije na represivnu i agresorsku politiku koju je srpski nacionalistički režim vodio protiv kosovskih Albanaca. 

Najčitaniji kosovski portal Koha.net tim povodom prenosi nekoliko svjedočenja Albanaca koji se sjećaju toga vremena, koje je za njih obilježilo proživljavanje srpskoga terora.

Albin Kurti, 43 godine, predsjednik stranke "Samoodlučivanje", najjače opozicijske stranke na Kosovu:

"20 godina je prošlo od bombardiranja NATO snaga na srpsku vojsku. Dva dana tog bombardiranja su mi najdraža. Prvi dan jer je gađana Srbija, i posljednji, 78. dan bombardiranja, jer se Srbija predala. Treća- sreća. Zapad je intervenirao protiv Treće Jugoslavije koju je posve prisvojio i privatizirao Slobodan Milošević".

Koha.net donosi i tragične priče pojedinaca. 

Ryve Hoxha, 46 godina: 

''14. ožujka  Srbi su nas protjerali iz kuća iz mjesta Dobroš. Tada je započeo pakao. Izgubila sam šestero članova obitelji. Oca, majku, tri brata, sestru. U jednom trenu su mi odsjekli ruku. Probudila sam se u bolnici nakon nekoliko dana. Ne znam tko me spasio. A onda smo čuli da NATO bombardira Beograd i srpske pozicije i njihovu vojsku na Kosovu. Znala sam da sam spašena. Ali mi ni danas ne izlazi iz glave slika mojih masakriranih roditelja, tri moja brata i sestre. Osjećaji su mi pomiješani. Da su bar ranije, samo malo ranije to učinili, bombardirali srpske položaje. Svi moji bi bili živi. Toga dana, kad su masakrirali moje roditelje, braću i sestru, pobili su, zapravo masakrirali oko 150 ljudi iz našeg sela Dobrosh. Među njima i malu djecu. Ne znam što bih rekla, na današnji dan su mi osjećaji pomiješani''.

Sinan Kajtazi, 31 godina, baletan  Naconalnog baleta Kosova:

''Čuli smo vijest da je započelo bombardiranje i Beograda ali i srpske vojske na Kosovu. Bili smo u podrumu. Imao sam 12 godina i malo toga sam razumio. Bilo je mračno po cijelom gradu, Prištini. Prekrili smo sve prozore, i ulaz u podrum  tamnim dekama. I počele su eksplozije po gradu. Svi smo se pokupili i otišli susjedima u podrum. Bili smo smrtno uplašeni hoće li doći neke srpske postrojbe i poklati nas. Spavali smo svi zajedno,, nas dvadesetak susjeda, stisnuti jedno uz drugo. Ja uz svoju majku. Nikada to neću zaboraviti. Nikada.