Savjetnik predsjednika Azerbajdžana: "Da biste postigli mir na Kavkazu, obratite pozornost na obje strane"

Ovu regiju Azerbajdžana je 30 godina okupirala susjedna Armenija. A nakon brutalnog rata u ranim 1990-ima, u kojem je gotovomilijun Azerbajdžanaca etnički očišćeno sa svoje zemlje, armenske okupacijske snage minirale su tisuće četvornih milja ovog teritorija, osim malog uporišta u njegovom središtu. Tamo je preostala zajednica etničkih Armenaca u Azerbajdžanu povezana s Armenijom putem jednog kopnenog puta — Lačinske ceste.

O neprihvatljivom ponašanju Armenije upozorili su brojni židovski rabini

Azerbajdžanska pobjeda donijela mir

Ova siva zona bezakonja i nagaznih mina postojala je ilegalno — i neosporavana — sve do prije tri godine, kada je Azerbajdžan preuzeo velik dio teritorija Karabaha u 44-dnevnom sukobu. Pravno i moralno, građani koji žive u ostatku ove sive zone su građani Azerbajdžana — čak i sadašnji armenski premijer javno priznaje da je Karabah suvereni teritorij Azerbajdžana. A to također znači da Azerbajdžan ima dužnost brinuti se za one koji tamo žive bez obzira na njihovu etničku pripadnost i — možda čak i više s obzirom na noviju povijest — zbog njihove etničke pripadnosti. Azerbajdžanska vlada više je puta nudila opskrbu Armenaca u Karabahu hranom, lijekovima i više putem cesta koje omogućuju bliži i brži prolaz od Lačina. Kopnene rute koje nudi Azerbajdžan Europska unija i SAD priznaju kao održive i upotrebljive i Međunarodni odbor Crvenog križa, a upravo ovoga tjedna, američki državni tajnik Antony Blinken pozvao je na "trenutno i istovremeno otvaranje oba koridora".

Ali ono o čemu su izvještavali međunarodni mediji nešto je drugačije. Ideja da bi isključivo Armenija trebala opskrbljivati ​​etničke Armence koji žive u susjednoj zemlji Azerbajdžan jednom monoetničkom rutom je – ohrabreni smo vjerovati – nekako prihvatljiva međunarodnoj zajednici i medijima.

OPINION: Azerbaijanis want peace. We want restitution, reconciliation and, perhaps, one day even friendship with our neighbor, writes @HikmetHajiyev, foreign affairs adviser to the president of Azerbaijan.https://t.co/iEsVC7rqu7

— POLITICOEurope (@POLITICOEurope) September 14, 2023

A rečeno nam je da je to zato što je ovaj sukob drugačiji od drugih, da Armenci ne mogu živjeti jedni uz druge u istoj zemlji s Azerbajdžancima zbog naše povijesti. Ali i naša prošlost i sadašnjost uče nas da to jednostavno nije istina. Prije rata 1990-ih, Azerbajdžanci i etnički Armenci živjeli su zajedno, jedni pored drugih, u Karabahu u miru. Danas u Azerbajdžanu živi židovska zajednica od 30.000 ljudi. Evanđeoska kršćanska zajednica raste. Gruzijci, Rusi, Ukrajinci čine današnju multietničku i multireligijsku zemlju. To bi se moglo i trebalo odnositi i na Armence u Karabahu. Postoje, međutim, moćne sile unutar Armenije koje ne žele da se ova situacija promijeni, niti da se ova priča do kraja ispriča. Desetljećima vodstvo zemlje nije potjecalo od same Armenije, već od političara koji su prvi vladali separatističkim držanjem u Karabahu. Takvi lideri danas traže popuštanje.

Ponuđeni mirovni sporazum između Azerbajdžana i Armenije za njih je anatema. Ali kada bi ova nacija bez izlaza na more postala povezana zemlja, integracija Armenije u globalnu ekonomsku zajednicu, daleko od svoje današnje izolacije, bila bi ostvariva. Iako bi trgovina sa susjednim Azerbajdžanom mogla poboljšati sudbinu armenskog naroda, uklonila bi razlog postojanja ovih vođa. I u svojoj borbi za održavanje utjecaja, ovi su političari zahtijevali da se ceste koje Azerbajdžan nudi kao opskrbne rute zatvore i blokiraju.

Zapadnjaci to teško razumiju

Bol koju su ovi monoetnički nacionalisti stvorili vlastitoj zemlji i široj regiji teško je u potpunosti razumjeti zapadnjacima — koji su proveli posljednju generaciju živeći u relativnom miru.

U mom uredu rade Azerbajdžanci koji su rođeni i odrasli u Armeniji; bili su prisiljeni pobjeći jer je rat počeo prije 30 godina. I svatko od nas poznaje nekoga — brata, sestru, rođaka, prijatelja, kolegu — tko je tijekom rata bio protjeran iz Karabaha i prisiljen živjeti kao izbjeglica. Svi ovi uništeni životi, sva ova bol, sve kako bi se stvorila današnja monoetnička Armenija, i kao podrška monoetničkoj sivoj zoni u Karabahu. Ali ne mora se nastaviti ovako. Azerbajdžanci žele mir. Želimo povrat, pomirenje, a možda jednog dana i prijateljstvo sa susjedom. Priče koje tvrde drugačije ne pomažu uspostavljanju mira, niti donose dogovor na stol. Doista, svrha njihovog objavljivanja je sasvim suprotna - namjera im je još više udaljiti one koji pregovaraju s obje strane ovog najdelikatnijeg i najosjetljivijeg pitanja. Ovdje je politika u igri. I više nego bilo gdje drugdje, to je politika same Armenije, piše Hikmet Hajiyev.