Ruski predsjednik Putin uspio u prvih šest godina na vlasti smanjiti javni dug sa 92 na 10 posto BDP-a

To su prve riječi koje je 14. prosinca 1999. izgovorio premijer Ruske Federacije Vladimir Putin tadašnjem predsjedniku zemlje Borisu Jeljcinu kada mu je on na tajnom sastanku u četiri oka priopćio da se planira povući na kraju te godine. To bi, prema ustavu, vodilo Putinovu promaknuću u predsjednika. Jeljcinov će uzmak s kormila zemlje u novogodišnjoj noći 2000. godine iznenaditi cijelu naciju, ali zato ne i 47-godišnjega, u međunarodnim krugovima nepoznatog, ali u Rusiji već popularnog, predsjednika vlade Putina. Predsjednički su izbori bili udaljeni manje od tri mjeseca i Jeljcin je Putinu rekao da će mu kratko vrijeme koje će provesti kao vršitelj dužnosti najviše funkcije u zemlji pomoći da dobije novi mandat.

Dva desetljeća poslije Putin je još uvijek na čelu zemlje, a u tom je razdoblju Rusija postala radikalno drukčija zemlja od one koju je simbolizirao njegov prethodnik. Putin je nadgledao zadivljujući gospodarski napredak Rusije, njezin povratak na scenu kao globalne supersile, rast životnog standarda Rusa, ali i uvođenje birokratske, vojne i policijske kontrole u sve pore tamošnjeg društva, zbog čega je doživljavao kritike na Zapadu. Zbog tih je kritika, kao i vanjske politike Sjedinjenih Država koju je opisivao kao agresivnu, Putin u 21. stoljeću postao dvostruki simbol: s jedne strane kao simbol otpora imperijalističkom Zapadu pomoću snažnoga ruskog nacionalizma utemeljenog na racionalnim interesima više nego na folkloru, ali s druge kao autokratski simbol suzbijanja opozicije te političkog života na domaćem planu. Njegova čvrsta ruka za brojne poklonike, kojih ne nedostaje ni u Hrvatskoj, fenomenalan je politički alat zato što može apsolutno sve. Kritičari se te iste ruke groze baš zato što može isto to – apsolutno sve.

Putinovih 20 godina na čelu svoje zemlje može se podijeliti na tri razdoblja – prvi od 2000. do financijske krize 2008. u kojem je Rusija doživjela pravi gospodarski procvat i u kojem je predsjednik učvrstio svoj položaj, ali i u kojem se vlast morala boriti s napadima islamističkih terorista zbog drugoga, uspješnog rata u Čečeniji. Drugo je razdoblje stagnacije i nazadovanja od 2008. do 2014. kada su odnosi sa Zapadom dobrano narušeni. Treće razdoblje počelo je ruskom vojnom intervencijom u Ukrajini i aneksijom Krima te traje do danas.

U ovom razdoblju Rusiju često se smatra glavnom opasnošću za interese Zapada. Da bi se shvatio uspjeh Vladimira Putina na samom početku 2000-ih, valja se vratiti u to vrijeme. Rusija je izašla iz 1990-ih koje je obilježio pravi gospodarski krah po kojem bi Jeljcin zasigurno morao biti više upamćen nego po sklonosti alkoholu, koja ga je obilježila, i zbog šarolikih epizoda poput one kad su ga agenti američke tajne službe pronašli u donjem rublju u dvorištu Bijele kuće s namjerom da se zaputi do grada na pizzu. Rusija je ranih 1990-ih upoznala ono što su njihovi tadašnji vođe zvali tržišnom ekonomijom, no umjesto toga carevala je beskrajna korupcija i otimačina. Na kraju 1999. rusko je gospodarstvo bilo za više od trećine manje nego 1991. kada je Jeljcin postao predsjednik, što je nezapamćeno loša bilanca. Nezaposlenost je u 1990-ima stalno rasla i dosegla je 14 posto. Javni dug iznosio je 1999. godine 92 posto BDP-a, a većinu desetljeća divljala je inflacija. Zemlja je bila demoralizirana, siromaštvo sveprisutno, potrošnja votke stalno je rasla, a očekivani životni vijek padao.

Vanjskopolitička uloga zemlje, nasljednika tek donedavno druge svjetske supersile, svedena je na tihog promatrača dominacije SAD-a. Ruski predsjednik 1993. poslao je čak i tenkove na neposlušni parlament, a nije mogao slomiti ni ustanak u Čečeniji kojoj je na kraju prvog rata 1996. de facto dao nezavisnost. Te iste godine pobijedio je protukandidata, komunista Genadija Zjuganova, na izrazito nepoštenim predsjedničkim izborima. Da je njegov mandat bio tragičan neuspjeh koji nije uspio dati građanima slobodu poslije totalitarnog komunizma, bio je svjestan i sam predsjednik. U novogodišnjoj “ostavci” 31. prosinca 1999., tijekom oproštaja sa svojim narodom, Jeljcin se ispričao zbog “neostvarenih snova”. Na scenu je tada stupio Vladimir Putin i obećao samo jednu stvar – stabilnost. Da bi se to ostvarilo, trebalo je doći do kraja rasula vlasti, smanjenja moći oligarha i važnije uloge države u ekonomiji.

Vojno-industrijski kompleks bit će među najvažnijima za povećanje gospodarske aktivnosti, govorio je tada Putin. No iza scena vjerojatno je slušao najvažnijega ruskog ekonomista na prijelazu stoljeća, svojeg savjetnika i ekonomskog liberala Andreja Iljarionova na čiji je nagovor uveo “flat tax”, jedinstvenu stopu poreza na dohodak od 13 posto. Smanjio je i porez na dobit tvrtkama. Iljarionov, ljutit na vlade takozvanih liberala u 1990-ima koje su sasvim suprotno svojem imidžu reformista zapravo povećale ulogu države u odnosu na razdoblje Sovjetskog Saveza, bio je uvjeren da Rusija mora smanjiti pritisak vlade na gospodarstvo. Rezultat je bio spektakularan gospodarski rast koji je zacementirao dobar imidž koji će Putin uživati u Rusiji sljedećih 20 godina, navodi Večernji list.

U deset godina, od 1999. do 2008., gospodarstvo se gotovo udvostručilo – poraslo je 94 posto. Javni dug doživio je slobodan pad – sa 92 posto BDP-a 1999. na deset posto 2006. godine. Iljarionov i Putin slagali su se da zemlja treba biti čim manje dužna – ekonomist zato što je to osnova zdravog gospodarstva, a političar zato što vjeruje da je dug problematičan za suverenost. Stanovnici zemlje koji su prije samo nekoliko godina pamtili samo siromaštvo, bijedu i nered odjednom su imali dovoljno novca za odlazak na godišnji odmor i novi mobitel.