Prva dama Ukrajine o životu pod opsadom: Tiranin koji nas je napao napravio je kobnu pogrešku; sa suprugom komuniciramo samo telefonom

"Nisam odmah shvatila da je to bila eksplozija. Nije mi bilo jasno kako bi to uopće mogla biti eksplozija. Moj suprug nije bio u krevetu", rekla je Olena Zelenska.

Kada je ustala iz kreveta, vidjela je svog supruga, za kojeg se udala 2003., odjevenog u odijelo kao i obično, no nije bila ni svjesna da je to bio posljednji put da ga vidi u tom izdanju, barem na neko vrijeme. "Od tada je uvijek bio u vojnoj odjeći. 'Počelo je.' To je sve što mi je tada rekao", otkrila je prva dama Ukrajine i dodala da je tada vladala 'zbrka', ali ne i panika. Njezin suprug savjetovao joj je da 'prikupi osnovne stvari i dokumente', a ona je čekala da on iznese više detalja.

Zelenska je nedavno pisala u francuskim novinama 'Le Parisien' te pritom zahvalila prvim damama drugih zemalja i "svim Europljanima" za pomoć ukrajinskim izbjeglicama koje su pobjegle od rata.

"Rat je odmah utjecao na to da smo spojili javno i privatno. I to je vjerojatno bila kobna pogreška tiranina koji nas je napao. Svi smo mi prvo Ukrajinci, a tek onda sve ostalo. Htio nas je podijeliti, razbiti, izazvati unutarnje sukobe, ali to je nemoguće učiniti s Ukrajincima. Kada je netko od nas mučen, silovan ili ubijen, osjećamo da smo svi mučeni, silovani ili ubijeni.

Ne treba nam propaganda da bismo osjetili građansku svijest i da bismo se oduprli. Upravo taj osobni bijes i bol, koje svi osjećamo, momentalno aktiviraju žeđ za djelovanjem, odupiranjem agresiji, za obranom svoje slobode. Svatko to čini kako može: vojnici s oružjem u rukama, učitelji nastavljajući podučavati, liječnici provode složene operacije dok traju napadi. Svi su postali volonteri — umjetnici, restorateri, frizeri — dok barbari pokušavaju preuzeti našu zemlju. Vidjela sam da to budi najdublje domoljubne osjećaje kod naše djece. Pritom ne mislim samo na moju djecu, već na svu djecu Ukrajine. Izrast će u domoljube i branitelje svoje domovine", rekla je Zelenska.

Otkrila je i da na početku invazije nije bilo vremena za emocije. "Bilo je potrebno pobrinuti se za djecu, za njihova emocionalna stanja. Zato sam pokušala biti samouvjerena, nasmijana, energična, objašnjavati im da je potrebno sići u podrum i zašto ne mogu upaliti svjetlo. Pokušala sam optimistično odgovoriti na njihovo pitanje 'Kad ćemo vidjeti tatu?' Rekla sam im: 'Uskoro.' Tih prvih dana nadala sam se da ćemo možda moći ostati s njim. Ali ured predsjednika postao je vojni objekt i mojoj djeci i meni bilo je zabranjeno tamo boraviti. Naređeno nam je da se preselimo na sigurno mjesto - ako je u Ukrajini sada uopće moguće pronaći sigurno mjesto... Od tada s Volodimirom komuniciramo samo telefonom", ispričala je Olena Zelenska.