Profesorica iz Lavova: U gradu se osjeća tuga, ljudi postaju svjesni da nema sigurnih mjesta dok traje rat

"Ovi dani su bez svakodnevnice, posebno za ljude koji su pobjegli i one koji se nalaze na udaru zračnih snaga i drugog naoružanja Rusa", rekla je Ala Tatarenko.

Rekla je da je Lavov već zbrinuo 200 tisuća izbjeglica, kao i da svakog dana kroz željezničku stanicu prolaze deseci tisuća ljudi koji idu na zapad Europe.

"Grad je dobro organiziran zahvaljujući vlastima i ljudima, volonteri dočekuju ljude na stanici dekama, igračkama. Slika grada je drugačija, ima mnogo ljudi na ulicama, drugačija je atmosfera, umjesto razdraganosti i veselog duha koji je grad gajio, osjeća se tuga.

Vidimo po tome kako u trgovine dolaze majke s djecom, panično ih drže ruke i boje se pustiti ih, to mijenja sliku o životu u gradu. Počinje nastava u školama i fakultetima, jedan od zadataka te odluke je uključiti izbjeglice u život, stvoriti im mogućnost uklapanja u život koji je nekad bio normalan, stjecanja novih prijatelja i da se borimo normalnošću protiv rata", rekla je Tatarenko.

Kada su u pitanju hrana i lijekovi, objašnjava da se ponuda smanjila.

"Imali smo više pekara koje su nudile razne vrste kruha, asortiman se smanjio na vrste koje se proizvode u većim količinama, događa se da nedostaje nešto na skladištu, svi se trude da to bude privremeno. Izbjeglice imaju centre za humanitarnu pomoć i Ukrajina se lijepo pobrinula za njih, ima stvari koje dobivaju besplatno, ima hrane, odjeće koja se dijeli. Kada su u pitanju cijene, postoji dokument koji zabranjuje spekulacije, nema drastičnog porasta. Ima problema s lijekovima, neki su postali deficitarni, čujemo kako netko traži neki lijek koji je nestao, ljudi pokušavaju pomoći, neki dijele svoje zalihe lijekova za štitnjaču. Solidarnost pomaže i nadamo se da će taj problem biti riješen", rekla je.

Na pitanje boje li se ljudi, Tatarenko kaže da ljudima nije svejedno.

"Neki su pribrani, neki paničare, ima mjesta gdje se mogu sakriti. Ljudi koji su izbjegli, odjednom ponovno čuju sirene i postaju svjesni da nema sigurnih mjesta dok traje rat. Oni su psihički najugroženiji. Ima strašnih svjedočenja, moja kolegica iz Kijeva objavljuje priče ljudi. Izgubili su svoju imovinu, svoje drage, njihove priče su toliko strašne. Imam rođake u Harkovu koji nisu mogli pobjeći jer su u stanu daleko od stanice i boje se izaći. Pričaju o gelerima, ali su sretni što su živi. Razumijete cijenu života i užas svega što se događa", navodi Tatarenko.