Mogu li prosvjedi u Iranu u konačnici otvoriti put tamošnjim tvrdolinijašima?

Rohani je pokazao razumijevanje za prosvjede protiv režima koji u Iranu traju od prošlog četvrtka.

Demonstracijama se više ne traže samo reforme, nego promjena cjelokupnog režima, što bi moglo uključivati i Rohanija. Slogani poput "sramite se mule, mirno napustite našu državu" i "smrt diktatorima" ostavljaju malo prostora za razne intepretacije. 

Za iranskog vrhovnog vjerskog vođu ajatolaha Alija Hamneija više nije riječ o prosvjedima, nego o pobuni pokrenutoj izvana. Hamnei prosvjednike naziva "plaćenicima" koji žele nanijeti štetu Islamskoj Republici. 

No dok je puno nezadovoljnika izašlo na ulice, mnogi su ostali kod kuće. Među njima je velik broj onih koji vjeruju u put reformi i sumnjaju da se vjerski politički aparat može tako jednostavno zbaciti prosvjedima. 

Među takvim skepticima nalaze se i ljudi poput bivšeg političkog zatvorenika Feizule Arabsorkija koji smatra kako bi promjena režima samo pogoršala stvari. On se s mnogim drugima teško borio za reformu sustava, pa sada ne želi vidjeti da prosvjedi slabo informiranih prosvjednika otvore put povratka tvrdolinijaša na vlast. 

Iranska dilema je u tome što se među kritičarima režima nalaze i reformisti koji sjede u vladi. Jedan od njih je potpredsjednik Ešik Džahangiri. 

"Za reforme treba vremena, a put do demokracije je dug i neravan", smatra Džahangiri.

Taj popularni reformist također strahuje da bi ovi prosvjedi na kraju mogli pomoći tvrdolinijašima. Njegov šef, predsjednik Rohani, demonstracije smatra legitimnim pravom naroda, no oni moraju biti miroljubivi i ići "legalnim" kanalima. 

Kao da je predsjednik u Skandinaviji

Takva umjerenost ljuti neovisne analitičare. 

"To je apsolutna besmislica", rekao je o Rohanijevim riječima jedan politolog koji je htio ostati anoniman.

"On govori kao da je predsjednik u Skandinaviji", ističe stručnjak, dodavši kako ni ministarstvo pravosuđa niti unutarnjih poslova ne bi nikad dopustili prosvjede koji čak i rubno kritiziraju režim. 

U državi u kojoj je čak i umjereni bivši predsjednik Mohamed Hatami, koji je vladao od 1997. do 2005. godine, bio proglašen disidentom, ne može biti legalnih kanala kojima obični građani mogu iskazati svoje nezadovoljstvo, zaključuje politolog. 

Dokazi za to su dva čelnika pokreta Zelenih, bivši predsjednik Mir-Husein Musavi i bivši predsjednik parlamenta Mehdi Karubi, obojica u kućnom pritvoru već sedam godina. Njihov je krimen što se usudili kritizirati izbornu pobjedu Mahmuda Ahmadinedžada 2009. i tvrdili da je bila namještena.

"Dosad nitko nije prosvjedovao mirnije i legalnije od njih dvojice", tvrdi jedan od njihovih pristaša koji je također htio ostati anoniman. 

Rohanijevi pokušaji da im vrati slobodu nakon što je 2013. postao predsjednik dosad su bili bezuspješni.

"Tako nemoćni predsjednik ne bi smio govoriti o legalnim kanalima za prosvjede", ističe aktivist, a to misle i mnogi Rohanijevi pobornici. 

No postoje i drugačiji stavovi. "Nitko nije platio toliko veliku cijenu za slobodu kao Musavi", smatra medijski analitičar Mohamed Altaha. 

Iako je u kućnom pritvoru, Musavi je prošlog svibnja glasao za Rohanija i njegovu reformističku politiku. Čelnik Zelenih zna bolje od svih prosvjednika da se demokracija ostvaruje na izborima, a ne na ulici, dodaje Altaha. 

O takvim raspravama ne razmišljaju previše ljudi poput 23-godišnjeg nezaposlenog Teheranca Madžida. On već četiri godine uzaludno polaže svoje nade u Rohanija i reformiste, no sad prosvjeduje jer ne vidi svijetlu budućnost pod islamskim režimom.

Madžid i dalje živi s roditeljima, nakon završetka srednje škole nije imao mogućnost studirati, te nema posao. Odlazak u inozemstvo također nije opcija, jer za to nema novca. 

"Za mene ne može biti crnje", ističe prosvjednik Madžid. "To je moj život i nemam ništa za izgubiti".