KOSOVARI U SIRIJI 'Pet godina provela sam u terorističkom kalifatu, bila sam u blizini kad je mog oca pogodila raketa'

Mensur Hoti, direktor Sektora za javnu sigurnost priznaje da nisu svi Kosovari oduševljeni akcijom prijema povratnika. "Ali, to je bio jedini put da se suočimo s problemom. Ti ljudi su naši građani. Naš ustav nam propisuje da se brinemo o svojim ljudima bez obzira na to gdje se nalaze", ističe.

Hoti je bio na dužnosti kada je pod okriljem mraka u Prištini sletio zrakoplov u kojem je bilo 110 kosovskih državljana iz propalog terorističkog kalifata IS-a. Oni su prije toga bili zarobljenici u kurdskim logorima na sjeveru Sirije. Ni članovi njihovih obitelji nisu znali ništa o njihovom povratku.

Hoti danima nije spavao jer je morao sa svim stranama koje su sudjelovale u operaciji koordinirati povratak tih ljudi. Njegova zemlja nema službene odnose s Kurdima iz pobunjeničkog saveza Demokratskih sirijskih snaga (SDF) koje kontroliraju veliko područje na sjeveru Sirije.

Akciju s povratnicima na Kosovo su omogućile Sjedinjene Američke Države. Amerikanci su u savezu s Kurdima i imaju stacionirane vojnike na sjeveru Sirije.

Aerodromu u Prištini nije se moglo prići dok su se 32 žene, 74 djece i četvorica muškaraca iskrcavali iz zrakoplova i smještali u autobuse sa zatamnjenim staklima. Muškarci su prebačeni u zatvor u Podujevu; žene i djeca su prevezeni u Vranidol na medicinske i psihološke preglede. "Bili su u vrlo lošem stanju, ne samo medicinski“, priča Hoti i dodaje da se vidjelo da su došljaci izgledali izgladnjelo i zapušteno.

Hoti, snažan čovjek četrdesetih godina s kratko ošišanom kosom, ne gaji iluzije i vrlo dobro zna da najteži dio posla s povratnicima iz IS-a tek predstoji. "Pomislite samo na ideologiju u njihovim glavama. Rad sa svim tim ljudima će biti vrlo zahtjevan."

Kalifat u glavi

To je bilo jasno pri susretu s Vlorom. Kao i ostali povratnici, ona je sada već gotovo pola godine ponovo kod kuće. Vlora nije njezino pravo ime. Njega nitko ne smije doznati. Poput drugih povratnika ona je pod nadzorom i nalazi se u kućnom pritvoru na imanju svojih roditelja u jednom malom kosovskom selu. Sjedi u hladu bukve. Kokoši kvocaju, jedna mačka se šulja okolo, suncokreti se povijaju na vjetru. Scena djeluje idilično. Ali, razbijeni prozori na kući njezinih roditelja ukazuju na siromaštvo.

Druge žene u obitelji nose široke, šarene suknje. S Vlorom je drukčije. Od nje se vidi samo onoliko koliko to dozvoljava mali otvor za oči. Vitka 22-godišnja djevojka je pod crnim pokrovom od glave do pete. Za vrijeme razgovora neprestano stišće svoje ruke.

Pet godina je živjela u terorističkom kalifatu takozvane Islamske države. Ne otkriva se ni u kući. Religija još ima važnu ulogu u njezinom životu, kaže, dok njezino dvogodišnje dijete u prevelikim cipelama tapka po dvorištu. Obitelj je zamolila DW da ne otkriva spol djeteta kako netko ne bi došao na ideju o kome se radi.

To dijete nikad neće upoznati svog oca. "Bila sam u blizini kada je poginuo", kaže Vlora. "Prije toga smo nakratko bili zajedno; izašao je iz kuće i pogodila ga je raketa." Bio je to drugi od trojice boraca IS-a s kojima je Vlora bila vjenčana.

Za terorističku paravojsku je poginuo i Kosovar s kojim je sa 17 godina otišla na područje IS-a. Tada je slagala ocu da ide na odmor u Tursku. Njezin treći suprug je još živ i kurdske vlasti ga drže zatočenog u jednom logoru na sjeveru Sirije.

Između kajanja i ideologije

Vlora sada kaže da je bila greška to što je otišla u IS. Ali, ne razumije zašto se protiv nje i ostalih povratnica na Kosovo sada pripremaju optužnice. "Mi smo bile u kući i ništa nismo učinile", pravda se ona: "Nismo imale loše namjere i samo smo slijedile svoje muževe." Taj argument se stalno može čuti iz usta žena IS-a.

Tvrdi da ne zna ništa o pogubljenjima i drugim zlodjelima IS-a. No, vidjela je ratna uništenja. Vlora sebe vidi kao žrtvu i nada se da neće dospjeti u zatvor zbog članstva u terorističkoj organizaciji. Kaže da hoće integrirati se u društvo, ali i da očekuje "da me ljudi prihvate onakvu kakva sam. I da prihvate to što nosim nikab".