Katolička crkva i epidemije kroz povijest - od masovnih procesija do virtualnih misa bez vjernika

Najvažnije dane u kršćanskoj liturgijskoj godini, od večernje mise na Veliki četvrtak do nedjeljne mise na Uskrs, papa Franjo slavi bez vjernika jer je pristup bazilici sv. Petra zabranjen zbog pandemije novog koronavirusa.

Prije dostignuća moderne medicine, epidemije se doživljavalo kao "božansku osvetu", podsjeća u razgovoru za AFP povjesničar Christophe Dickes.

"Čak i za vrijeme španjolske gripe (1918.-1919.), na selu se neko vrijeme mislilo da je to bila kazna za grijehe", kazao je.

Đavolska novotarija 

Papa Leon XII. (od 1823.-1829.), koji je osnažio učinkovitost Inkvizicije osuđujući heretike i ponovno natjerao Židove u Italiji u geta, protivio se cijepljenju protiv boginja, đavolskoj novotariji po njegovu sudu.

Nakon eksplozije virusa HIV-a 1980-ih, stajalište Crkve bilo je suprotno tome "jasno usmjereno na patnju oboljelih, unatoč još nekim izoliranim stajalištima svećenika o tome da je bolest božanskog podrijetla", kazao je Dickes.

Danas je golema episkopalna katedrala u središtu New Yorka pretvorena u improviziranu bolnicu za oboljele od Covida-19, respiratorne bolesti koju uzrokuje novi koronavirus.

Da je i katolička, to sigurno ne bi smetalo papi Franji, koji je pozvao svećenike da "imaju hrabrosti izići i posjetiti" oboljele od koronavirusa.

Crkva upravlja velikim brojem zdravstvenih ustanova u svijetu.

Papa Franjo jako je osjetljiv na pučku pobožnost. Pješice je 15. ožujka posjetio crkvu sv. Marcela na Korzu, usred karantene u Rimu. Došao je pomoliti se ispred čudotvornog raspela načinjenog od polikromnog drva koje je preživjelo požar 1519. koji je uništio tu crkvu. To je raspelo 1522. bilo u procesiji 18 dana nošeno gradom u nadi da će pomoći okončanju strašne epidemije kuge, što se uistinu dogodilo.

Epidemije odnijele dvojicu papa

Velika kuga iz 14. stoljeća, koja je od 1348. odnijela između trećine i polovice stanovništva Europe, bila je čest povod za vjerske procesije bosih nogu i mise.

To je bilo doba kada su se fanatici bičevali u javnosti tijekom procesija radi okajavanja grijeha, riskirajući pritom nehotično širenje bolesti.

Kuga je bila i motiv za pogrome Židova, koji su postali žrtveni jarci, optuženi da su skrivili bolest trujući zdence. To je toliko uzelo maha da je papa Klement VI. stao u obranu Židova s dvije papinske bule.

Praznovjerno masovno ubijanje mačaka (smatranih inkarnacijama Sotone, posebice ako su crne) nesumnjivo je također pridonijelo produljenju epidemija kuge koju su širile štakorske buhe, smatraju povjesničari.

Mačke su na selu, gdje su bile brojnije, zapravo smanjivale broj tih glodavaca.

Što se tiče samih papa, oni su čini se kroz povijest, kao nekim čudom, bili pošteđeni epidemija.

Benedikt XV. , koji je bio papa tijekom Prvog svjetskog rata (1914.-1922.), umro je doduše od španjolske gripe.

Puno prije njega, Pelagije II. (579.-590.) jedini je papa koji je umro od kuge koja je u njegovo doba harala Mediteranom.

Njegov nasljednik, erudit Grgur I. Veliki (590.-604.), bio je veće sreće, premda bi njegovu metodu danas bilo teško ponoviti.

Po legendi koju se prenosilo stoljećima nakon njegove smrti, organizirao je veliku procesiju kako bi se nošenjem ikone Blažene Djevice Marije, koju je navodno izradio jedan apostol, pročistio zrak od kuge. Prolazeći ispred mauzoleja cara Hadrijana na obali Tibera (danas Anđeoska tvrđava), imao je navodno viziju arkanđela Mihaela kako vraća svoj mač u korice, što je protumačeno kao znak skorog kraja epidemije.