Izrael pred ispitom demokracije: (Ne)ravnoteža političke arhitekture

Nakon što je u listopadu ove godine Švedska, kao prva zemlja EU-a priznala Palestinu, a Britanija, Irska, Španjolska i Francuska su također pokrenule postupke palestinskog priznanja, u redovima se Arapske lige shvatilo da im se pružila prilika za pokretanje široke diplomatske inicijative za određivanje vremenskog roka u kojem bi čitav svijet trebao priznati Palestinu kao neovisnu i samostalnu državu.

Kao član Vijeća sigurnosti, Jordan je u Ujedinjenim narodima predstavio svoju rezoluciju koja sadrži hodogram političkog priznanja Palestine (do studenog 2016.g.), a istodobno je želio upozoriti na predstojeće izglasavanje diskriminacijskog zakona u židovskom Knessetu kojim se žele bitno uskratiti prava Arapa koji žive na tom teritoriju. Naime u Izraelu živi 1,7 milijuna Arapa i oni čine petinu postojećeg stanovništva.

Avigdor Liebermann, izraelski ministar vanjskih poslova kao eksponent radikalne židovske desnice, zajedno sa aktualnim premijerom Benjaminom Netanijahuom, vođom desnog Likuda najavio je donošenje zakona kao oblik integralne zaštite židovskog identiteta, judaizma, ali i same političke i egzistencijalne opstojnosti izraelske države. Tim zakonom se tvrdi da je Izrael nacionalna država samo židovskog naroda, a svi ostali, naravno pri tomu se prije svega misli na Arape, mogu konzumirati sva, ali samo individualna prava, i to  prema najvišim međunarodnim standardima. Je li se time u pitanje dovodi demokratski karakter države, kako na to upozoravaju vođe centrističke oporbe Tzipi (Cipi) Livni i Jair Lapid, ili se time štiti judaizam kako tvrdi desnica kao temelj židovskog identiteta ostaje otvoreno pitanje u podijeljenoj izraelskoj javnosti.

Pojedine civilne udruge upozoravaju da u prijedlogu Zakona ima i rasističkih elemenata, jer se predlaže ukidanje arapskog jezika kao jednog od službenih jezika, odnosno da se dozvoljava izgradnja novih nelegalnih židovskih naselja na spornim teritorijama i time zapravo onemogućava povratak palestinskih izbjeglica u svoje domove.

Na te prigovore izraelski ministar gospodarstva Naftali Benet odgovara: „Zakon mora biti donesen jer se Izrael mora braniti i obraniti; pitanje je što ako u Galileji ili Negevu Arapi dobiju većinu; želimo li dozvoliti masovni ulazak stranaca u našu državu (ili samo Židovima iz dijaspore) pitanje koje se tiče samo židovskog naroda i jedino mi na njega možemo odgovoriti.“

Dakle, nacionalna himna „Hatikva“ („Nada“,) hebrejski kalendar, jezik, pravo svakog Židova da se vrati u domovinu i sl. neupitni su nacionalni simboli izraelske državnosti koje ne bi trebalo politizirati na međunarodnoj razini. Lapid i Livni tvrde da ovakav kruti stav vladajućeg Likuda i opće desnice najvjerojatnije vodi raspisivanju novih izbora koji zapravo idu u prilog Netanijahuu i njegovim desnim saveznicima, jer svojim tvrdim stavovima jačaju svoje pozicije unutar vlastite stranke, među širokim narodnim masama, a pred međunarodnom zajednicom se legitimiraju kao politički lideri koji za razliku od ostalih vode računa o izraelskoj budućnosti.

Međutim, Ruth Gavis ugledna profesorica na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu upozorava:“Izrael je narodna država koja je utemeljena na tri stupa: židovstvu, demokraciji i ljudskim pravima, a ovim zakonom se želi narušiti ravnoteža postojeće političke arhitekture.“ Interesantno je da se tom mišljenju priklonio i aktualni predsjednik Izraela Reuven Rivlin, član Netanijahuova Likuda  koji upozorava kako bez ogleda na sve nije dobro židovstvo hijerarhijski stavljati ispred demokracije, već treba piramidu hijerarhije što je više moguće ujednačiti i uravnotežiti, jer će time svi dobiti, a nitko neće  isuviše izgubiti.