NISU ZABORAVLJENI

Ivan vitez Brdar - njegova hrabrost prešla je u legendu

Autor

Tanja Belobrajdić

U subotu, 12. listopada, 28. je obljetnica pogibije Ivana Brdara, neobično hrabrog 23-godišnjaka iz okolice Livna koji je kao pripadnik HOS-a došao braniti Hrvatsku u Vukovar. Njegova hrabrost koja je gotovo graničila s ludošću, na neki je način prešla u legendu.

11.10.2019. u 21:33
Ispiši članak

O Ivanu Brdaru danas se ispredaju brojne priče, neke možda tijekom vremena i pretjerane, ali ono što se doista dogodilo, o čemu svjedoče njegovi brojni, još uvijek živi suborci, dovoljno je da se pred spomenom imena toga mladića s pijetetom zamislimo.

Ivan Brdar rođen je 15. lipnja 1968. godine u selu Gornji Rujani, općina Livno, BiH, kao najmlađe od troje djece Janje rođ. Papić i Josipa Brdara. Osnovnu školu pohađao je u obližnjim Lištanima, a Ivanov kolega iz najranije mladosti Ivan Barun reći će kako se Brdara sjeća kao uzornoga dječaka, ponajboljeg po učenju u razredu, prema kojemu su se ostali roditelji ravnali: "Prvo pitanje kada bih došao kući, bilo je - Koliko si dobio?", a na moj, ne baš najbolji odgovor, uslijedilo bi protupitanje "A Brdar?".

Srednju školu, ondašnji Građevinski obrazovni centar "Zvonko Brkić", a danas Graditeljsku tehničku škola, Ivan je upisao u Zagrebu, budući da je tamo mogao stanovati kod strica, imenjaka, Ivana Brdara, kojega je jako volio. Njegov srednjoškolski kolega Damir Mlačić, inače i sam sudionik Domovinskog rata kao pripadnik Tigrova, spominje Ivana kao hiperaktivnog mladića, željnog dobrog društva i šale. Naime, kako je Ivan dobivao bonove za hranu, neke bi i dodatno "pribavio", pa je znao domicilne kolege iz srednje Građevinske škole povesti na ručak u menzu. 

Ljetne i božićne blagdane redovno je i dalje provodio u svome rodnom kraju, za kojega je bio neraskidivo vezan. Nakon srednje škole, 1987. godine Ivan odlazi na odsluženje vojnog roka u nekadašnjoj JNA, u Makedoniju, ne sluteći kako će se naći u istoj jedinici upravo sa svojim prijateljem iz osnovne škole, Ivanom Barunom. Prisjećajući se tih dana, Barun će o imenjaku Brdaru ispričati nekoliko anegdota, između ostalih i ovu, u kojoj naglašava – "Ivan je imao poseban osjećaj za pravednost" – te nastavlja: "Robert Balint, po nacionalnosti Mađar, bio je visok, bolje reći nizak, oko 160 cm, s jako velikom dioptrijom, oči su mu izgledale veće od glave, kroz te naočale, čudno da je uopće zbog toga i mogao u vojsku, svijetle puti, gotovo albino, rijetke kose... Svatko bi rekao, jadno i tužno je izgledao. Slabo je govorio tzv. hrvatsko-srpski jezik, bio je povučen i na njemu su se mnogi iživljavali. Zahtijevali su od njega da im namješta krevet, čisti obuću, a pretpostavljam kako su mu neki od njih čak i pare otimali. Momak je samo bojažljivo šutio i slušao. Ivan mi je rekao: "Pogledaj ovog jadnika, on neće priživit ove hijene. Triba nešto učinit za njega". 

I tako, uvečer, u vrijeme kada smo svi morali gledati Dnevnik, Ivan izgasi TV, izvede tog Mađara ispred svih i kaže: "Sad ću vam održat' predavanje o ljudima, poštovanju i prijateljstvu. Krenit ću od početka. Znači, najprije su bile modro-zelene alge pa paramecij, amebe, jednostanični organizmi... Svakako, na kraju se pojavio čovik. Ovo je Robert Balint, sitan, žut, dalekovidan, i povučen momak. On je čovik, kao i svi mi ostali. On je dosta manji od nas, ali puška mu je jednako teška, čizme su mu 10% njegove, težina, a mora jednako trčat' itd. Neki su se do večeras prema njemu odnosili kao da nije čovik. To je bilo do večeras. Od večeras, ja sam njegov čuvar. 'Ko bude maltretira Roberta, spremit ću ga kući kao trajno nesposobnog za vojsku".

Tako je nekako održao predavanje. Zatim je pozvao pred sebe Isufa Rugovaja i napravio mu ispred lica nekoliko zadnjih kružnih i prednjih i još par tih borilačkih poteza. Isuf je inače važio kao najbezobrazniji među vojnicima i bio je dosta fizički jak, ali tu demonstraciju je strpljivo i pametno prešutio. Nakon toga, tog maloga Mađara više nitko nije zadirkivao niti mučio, a on je Ivanu svaki dan zahvaljivao. Plakao je i grlio Ivana kada smo krenuli kućama.

Po povratku iz JNA, Ivan je upisao Građevinski fakultet, ali je, nakon što je primljen u specijalnu postrojbu MUP-a prekinuo studij. Početkom rujna 1991. godine priključuje se postrojbama HOS-a, aktivno radi na prikupljanju oružja za Vukovar, te 26. rujna 1991. godine s grupom od još 40 HOS-ovaca, odlazi na vukovarsku bojišnicu. 

Zvonimir Ćurković, jedan od zapovjednika HOS-a, reći će kako je Ivan bio izvrstan strijelac i požrtvovan borac, a krasila ga je posebna etika prema civilima. Iz toga razloga, važno je uvijek iznova ponoviti Ivanove riječi koje su se odnosile na civile srpske nacionalnosti: "Na te se civile najviše mora paziti i prvi ću pobiti one koji ih budu taknuli".

Njegov suborac Ivan Široki prisjetit će se kako je sa zaprepaštenjem gledao u Ivana kada si je, nakon ranjavanja 9. rujna, sam, "naživo", šivao ranu na nozi: "Uvijek ga se sjetim onako crn, zalizan i glasno pjeva gangu. Vrhunski borac je bio".

U monografiji 4. bojne 3 gardijske brigade, Ivan Anđelić Doktor, govoreći o svome ranjavanju, zapisat će: "Vidio sam kako Brdar vadi iz svojih potkoljenica pet-šest gelera, šiljasti kao čavli, on ih čupa rukama i psuje četnicima majku."

Ono što je malo poznato ne samo široj javnosti nego i braniteljima Vukovara je, kakvo je herojsko djelo već sljedeći dan napravio Ivan Brdar. Naime, 10. listopada, ranjen, u okruženju na Sajmištu, ostao je Zdenko Štefančić, poznatiji kao "Plavi 5". U pokušaju njegovoga spašavanja, teško je ranjena Vasilija Tucker, koja je pogođena s jedanaest metaka, prvo je teško ranjena rafalom s transportera, a nakon toga ju je gađao snajper, dva sata ležala je na otvorenom dok su je bezuspješno, pod paljbom, suborci pokušavali izvući. 

"Svijest mi se naizmjenično gubila, pa opet vraćala. Očima sam im pokazivala da odu jer nisam mogla govoriti. Kako su me pokušavali vući za ruke jer mi je noga visila, u otvorene rane na tijelu zabijeli su mi se i geleri koji su bili svuda po cesti. Vidjela sam da su očajni, ali Brdar nije odustajao. U jednom trenutku sam vidjela njegovo lice pred sobom, rekao mi je – 'Ti si naša, nikuda ti ne ideš, ne damo te' – a onda sam ponovno izgubila svijest. Nekoliko dana prije, naišao je dok sam motala zavoje, pitao me je imam li dosta toga, a ja sam odgovorila kako mi se čini da ćemo morati kidati i uniforme kako bi imali dovoljno za ranjenike. 'Uzmi prvo moju' – rekao mi je".

Dva dana kasnije, 12, listopada 1991. godine, u večernjim satima, u blizini raskrižja Preradovićeve i Duge ulice, u jednom dvorištu, Ivan Brdar smrtno je ranjen. Preminuo je na rukama Nikice Burića - Samoborca. Posljednje riječi bile su mu: "Pozdravi mi s...", Nikica pretpostavlja kako je htio reći sestre, pa potom dodaje: "Prošao sam brojna ratišta, Vukovar, Maslenicu, Južno bojište, susreo sam puno branitelja, ali teško da sam sreo hrabrijeg čovjeka i ratnika od Ivana Brdara. Kada smo ga donijeli onako krvavog u bolnicu, očajan i ljut, rekao sam dr. Njavri – Ovaj je zaslužio da ga fino operete, ako ne najbolji, bio je najhrabriji na Sajmištu".

Govoreći o Ivanu Brdaru, Nikica Burić ispričat će još jednu neobičnu priču. Prigodom jednog zajedničkog odlaska u štab, dva dana prije Ivanove pogibije te nakon toga odlaska u bolnicu u kasnim satima kako bi posjetili ranjene suborce, jedna od medicinskih sestara ponudila im je kavu. Sjeli su za stol u maloj prostoriji, a Ivan – reći će Nikica – koji je za djecu po skloništu uvijek imao nešto u džepovima, desetogodišnjoj djevojčici koja se tamo motala oko stola, budući da ništa drugo nije imao kod sebe, skinut će s kape malenu šahovnicu. Tamo je bila i djevojčica, otprilike, pet do šest godina, za nju nije imao više ništa. Odjednom, skinuo je s vrata zlatni lančić, stavio ga na njen i rekao joj: "Tebi ću ovaj lančić posuditi, ako preživim, vratit ćeš mi, ako ne, zadržat ćeš ga za uspomenu na mene". Nikici, koji ga je pogledao, rekao je: "Meni, ionako, više neće trebati".

"Rekao sam mu kako priča gluposti, ali već tada sam imao čudan, neugodan osjećaj", dodaje Burić. Desetogodišnja djevojčica bila je Jelena Zera, a petogodišnja, Ivona Asađanin. Očevi obje djevojčice bili su vozači hitne pomoći u bolnici. Obojica su živi dočekali slom obrane grada, obojica su deportirani na farmu Ovčara i tamo mučki ubijeni. 

Tada petogodišnjakinja, danas mlada žena, Ivona Asađanin, sačuvala je Ivanov lančić, na kojemu s jedne strane piše ime njegove tadašnje djevojke – Ksenija, a s druge strane pločice ugraviran je datum – 1. 1.1991.

Nakon pogibije, tijelo Ivana Brdara privremeno je pokopano na tzv. Bolničkom groblju, a tijekom okupacije premješteno je na današnje Novo groblje u Vukovaru. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u lipnju 1998. te pokopani 20. lipnja 1998. godine u njegovim rodnim Gornjim Rujanima. Slika njegove majke Janje, načinjena prije ekshumacije na vukovarskom groblju, na mjestu današnjeg Memorijalnog groblja, obišla je svijet.

Kada je poginuo braneći Hrvatsku u Vukovaru, Ivan Brdar imao je samo 23 godine. Ivane, nismo te zaboravili.

Skupina entuzijasta iz Zavičajne udruge Sv. Mihovil, župa Odžak Čaić, snimila je dokumentarni film o Ivanu Brdaru, pod nazivom Ivan vitez Brdar, a premijera je planirana u prosincu ove godine i to 27., na blagdan sv. Ivana.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.