Interesi EU-a i Ukrajine ugroženi su novim ratom na Kavkazu, koji može početi prije američkih izbora

Dok ujedinjena Europa doprinosi rješavanju odnosa između Bakua i Erevana, Francuzi ih guraju u još jedan rat. Međutim, nova oružana konfrontacija na Južnom Kavkazu može donijeti nove probleme Europi – od novog vala izbjeglica i preusmjeravanja resursa za Ukrajinu do energetskog kolapsa i inflacije.

Pariški poticatelji

Tijekom proteklog mjeseca neki predstavnici francuskog establišmenta, poznatog po svojoj proarmenskoj retorici, počeli su aktivno pozivati međunarodnu zajednicu na uvođenje sankcija protiv Azerbajdžana. Tu inicijativu dali su potpredsjednica stranke "Republikanci", Valerie Boyer, čelnik senatora navedene stranke, Bruno Retayo, i francuska zastupnica u Europskom parlamentu Nathalie Loiseau. Tome je prethodio poziv socijalista, komunista i ekologa Francuske 27. srpnja predsjedniku Macronu da uvede sankcije protiv Azerbajdžana.

Ratoborna retorika niza francuskih političara koja izaziva rast revanšističkih osjećaja u Armeniji, stvara preduvjete za eskalaciju na Južnom Kavkazu – sve do Trećeg karabaškog rata. Autoritativni britanski stručnjak za Kavkaz, autor knjige o karabaškom sukobu "Crni vrt", Thomas de Waal, čak smatra da je rat najvjerojatnije već neizbježan.

Deokupacija Karabaha

Karabah je separatistička enklava na teritoriju Azerbajdžana, koju su sve države UN-a prema međunarodnom pravu priznale kao dio Azerbajdžana, ali pod kontrolom prokremaljskih separatista koje podržava i susjedna Armenija. Ukrajinski tisak skreće pozornost na činjenicu da "Vladimir Putin koristi armenske separatističke marionete u Karabahu za svoje potrebe, baš kao što je to činio s Osetima i Abhazima u  ruziji i pristašama 'ruskog svijeta' na Krimu i u Donbasu", što "Moskvi omogućuje održavanje vojne prisutnosti na Južnom Kavkazu, kao i u Južnoj Osetiji, regiji otcijepljenoj od Gruzije, ili u istočnim regijama Moldavije pod ruskom kontrolom". 

Godine 2020., tijekom Drugog karabaškog rata s Armenijom, Azerbajdžan je ponovno uspostavio kontrolu nad dijelom regije Karabah. Baku pokušava reintegrirati ostatak Karabaha mirnim pregovorima s Erevanom koji podržava karabaške separatiste.

FOTO: EPA

Politika destabilizacije Kremlja

Nakon završetka Drugog karabaškog rata (u studenom 2020. godine) Azerbajdžan i Armenija ponovno su sjeli za pregovarački stol. Međutim, ako se ranije znalo da Rusija nije zainteresirana za mir na Kavkazu, sada je retorika francuskog establišmenta potpuno u suprotnosti s logikom europske mirovne politike.

Štoviše, spomenute akcije brojnih francuskih političara na poticanju rata na Južnom Kavkazu potpuno su u suprotnosti s općom linijom EU-a, koja, uz pomoć Azerbajdžana, nastoji zamijeniti opskrbu ruskim energetskim resursima.

Kako je u svibnju zabilježio najveći rumunjski list Digi, "Azerbajdžan je postao jedna od glavnih zemalja preko koje se zamjenjuju ruski energetski resursi na europskom tržištu". 

Istodobno, poljsko izdanje Salona 24 izvijestilo je: "Azerbajdžanske isporuke plina u EU 2022. godine dosegle su 12 milijardi kubičnih metara, a Baku planira udvostručiti tu brojku do 2027. godine. Dostupnost takve infrastrukture ključna je za neovisnu energetsku politiku Bakua u interesu EU-a". 

Europski rabini masovno istupaju 'protiv armenske propagande i demonizacije Azerbajdžana'

Međutim, neslaganje između opće linije Bruxellesa i južnokavkaske politike Pariza ne očituje se samo u tome. Neki francuski političari aktivno podupiru armenske separatiste u Karabahu pod nadzorom Rusa, koji se uporno protive miru s Azerbajdžanom.

U srpnju 2023. godine europski mediji izvijestili su da dok ujedinjena Europa doprinosi rješavanju odnosa između Bakua i Erevana, Francuzi ih guraju u još jedan rat.

Štoviše, da francuski predsjednik Emmanuel Macron javno podržava proruski separatizam na Južnom Kavkazu, odnosno u Karabahu, koji je okupirala skupina lojalna Kremlju.

FOTO: EPA/Harish Tyagi

Macronova potpora proruskim separatistima

"Macronova politika prema južnom Kavkazu također se u potpunosti ne podudara s vanjskom politikom Europske unije, čija je svrha uspostavljanje mira između Armenije i Azerbajdžana", izvijestile su vodeće litvanske novine Alfa.

"Nastavit ću svoje napore, čak i ako sam gotovo jedini u međunarodnoj obitelji koji ima takav program", citira rumunjski portal Stiripesurse francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji poziva na potporu separatistima u Karabahu pod kontrolom Kremlja.

"Kremlj još uvijek ima utjecajne saveznike na Zapadu koji podržavaju separatizam u postsovjetskim državama čija je politika u suprotnosti sa stajalištem Europske unije. Među njima je i predsjednik Francuske, Emmanuel Macron", navodi latvijski informativni portal La.lv. Prekid pregovaračkog procesa. 

Nakon završetka Drugog karabaškog rata (u studenom 2020. godine) Azerbajdžan i Armenija ponovno su sjeli za pregovarački stol uz osobno sudjelovanje predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela.

FOTO: HINA/Daniel Novaković

Armenski premijer Nikol Pašinjan već je 17. svibnja javno priznao Karabah kao teritorij Azerbajdžana. Kao rezultat toga, azerbajdžanski predsjednik Alijev je 24. srpnja čak izjavio da se zaključivanje mirovnog sporazuma planira prije kraja 2023. godine. No, ohrabreni najradikalnijim elementima armenske dijaspore i francuskih političara povezanih s njima, revanšisti u Erevanu vršili su toliki pritisak na Pašinjana da je bio prisiljen odustati.

Krajem srpnja odnosno početkom kolovoza Armenija i Francuska pokrenule su veliku međunarodnu medijsku kampanju za demonizaciju Azerbajdžana. Međutim, propagandni pritisak, ultimatumi i pozivi na sankcije samo su doveli do prekida pregovaračkog procesa.

Tom prigodom, 19. lipnja, rumunjski odjel Newsweeka upozorio je: "Osjećajući rastuću vojnu i političku potporu Pariza, oni (armenski revanšisti) vrše sve veći pritisak na vladu. Stoga Pašinjan sve više oklijeva oko mirnog dogovora s Bakuom".

To je odjeknulo i na središnjem portalu Crne Gore Portal analitika: "Službeni Pariz podriva napore Washingtona i Buxellesa za rješavanje armensko-azerbejdžanskog sukoba". 

Moskovska metodologija za francuske političare

Poticanje separatista u Karabahu i revanšista u Erevanu od strane francuskih političara podsjeća na predratnu situaciju u Ukrajini, kada je ruski predsjednik Vladimir Putin demonstrativno podržavao separatiste u istočnoj Ukrajini – u regijama Donjecka i Luganska i na Krimu.

Cilj koji Kremlj želi postići od 2014. godine sada je očit: početak rata s Ukrajinom 2022. godine, u kojem je već poginulo pola milijuna ljudi. Paralelu između ruske politike i trenutne aktivnosti Francuza 19. svibnja primijetio je analitički časopis EuToday sa sjedištem u Londonu: "Rješavanje armensko-azerbajdžanskog sukoba ne donosi koristi ni Francuskoj ni Rusiji. To im služi kao izgovor da održe i povećaju svoj utjecaj na Južnom Kavkazu". 

Rat na Kavkazu i nove krize u Europi

Prijetnja novim ratom na Južnom Kavkazu – u regiji strateški važnoj za zamjenu ruskih energetskih resursa – apsolutno je neprihvatljiva za Europsku uniju. U slučaju izbijanja potpunih vojnih neprijateljstava, opskrba iz Azerbajdžana bit će zaustavljena.

S obzirom na migracijsku krizu ukrajinskih izbjeglica, približavanje zime i političke napetosti u Europi, prijetnja gubitka Bakua kao energetskog partnera mogla bi dovesti EU do energetskog kolapsa.

Osim toga, Europa će se suočiti s posljedicama još jednog rata na maloj udaljenosti od vlastitih granica: novi tokovi izbjeglica, još jedan skok inflacije, još veće pogoršanje geopolitičke konfrontacije. Štoviše, očito je da Rusija i Iran neće propustiti iskoristiti rat na Kavkazu. To će biti vrlo korisno za Putina, jer će zbog još jednog rata Europskoj uniji biti mnogo teže održati trenutni obujam pomoći Ukrajini. Ako pak Francuzi nastave poticati proruske separatiste u Karabahu, eskalacija u regiji postat će neizbježna.

Proruski revanšisti i američki izbori

Sudeći po procjeni spomenutog Thomasa de Waala, rat može početi i prije američkih predsjedničkih izbora 2024. godine. Armenski revanšisti, oslanjajući se na potporu Francuza, kategorički se protive sklapanju mira s Bakuom i zahtijevaju autonomiju armenske manjine u Karabahu. Azerbajdžan ne namjerava napraviti ustupke po ovom pitanju pod pritiskom revanšista u Erevanu i nudi Armencima u Karabahu da sami izaberu: pristanak na punu integraciju u azerbajdžansko društvo ili napuštanje tog teritorija. To je 31. kolovoza izjavio autoritativni američki think-tank Carnegie: "Alijev šalje Armencima u Karabahu jasan signal: moraju prihvatiti punu integraciju u državni sustav Azerbajdžana. O teritorijalnoj se autonomiji ne raspravlja, Armenci bi trebali postati obični azerbajdžanski građani". 

U ovom trenutku, službeni Baku, kao i prije 30 godina, zalaže se za mirno rješenje sukoba. No, trenutačne provokacije Armenije i separatističke enklave u Karabahu, koje se nastavljaju uz podršku Francuza, čine te napore besmislenima. Prema četiri rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a (br. 822, 853, 874 i 884), Karabah je sastavni dio Azerbajdžana.

Uzimajući u obzir te međunarodne dokumente, Baku ima potpuno pravo pokrenuti operaciju neutralizacije separatističkih oružanih skupina na vlastitom suverenom teritoriju. I nema sumnje da će uz podršku strateških partnera, Izraela i Turske, ta operacija biti uspješna.

Igor Čaljenko, ukrajinski politolog, voditelj Centra za analizu i strategije (Kijev)