Igor Jurić: Mislio sam da sam dobar čovjek, dok nisam upoznao Sofijinog tatu, zagrlili smo se i zajedno plakali, jecali i u tišini

Jurićev tekst prenosimo u cijelosti:

''Mislio sam da sam dobar čovjek. Dok nisam upoznao Sofijinog tatu, Slobodana. Upoznali smo se tako što smo se zagrlili i zajedno plakali, jecali i u tišini, ne govoreći ništa tiješili jedan drugoga. A onda je Slobodan, prekinuo tišinu i tiho izgovarao ono, što već svi znamo: 'Igore, meni moja Sofija toliko nedostaje…'

Slobodan je s drugim roditeljima stradale djece u Ribnikaru i Mladenovcu postao dio jedne velike obitelji. Obitelji gdje više nisi Slobodan, već Sofijin tata, baš kao što ja nisam Igor, već Tijanin tata. Tako mi se obraćaju ljudi koji me prepoznaju na ulici. 'Jeste li Vi Tijanin tata'? 'Da, jesam…'

Tada te u trenutku preplave dva osjećaja, jedan je ogroman ponos, drugi je ogromna tuga. Tako će nastaviti život Slobodan, kao i svaki drugi roditelj koji je u ovoj strašnoj tragediji izgubio one zbog kojih ovaj život zapravo ima smisla.

Neizmjerno sam tužan i neizmjerno sretan što sam upoznao Slobodana. Znam da ću imati od koga učiti se dobroti. Znam uz koga ću moći šutjeti. Znam tko će me razumjeti. Isto toliko, žarko želim zagrliti i isto tako šutim sa svakim roditeljem koji će ispričati svoje priče, o svojoj stradaloj djeci. I tek ćemo plakati kada se njihove priče spoje sa Slobodanovom. Tek tada ćemo početi shvaćati koliko je zapravo ovo veliki gubitak za sve nas. Bar se nadam da zaista hoćemo.

Slobodan nam je svima dao zadatak, da na ovu količinu ljubavi i dobrote, koju je on pružio nama, odgovorimo isto. Da svoje bližnje bolje razumijemo, volimo i poštujemo. Ali ne samo bližnje. Samo dobrota i ljubav mogu zaliječiti ovu veliku ranu i nasilje oko nas. Baš ona dobrota kakvu moj Sloba nosi u sebi, u svom ogromnom srcu.

I zato, zbog Sofije i njenog tate, zbog sve druge stradale djece i njihovih roditelja, razmislite kako razgovarate sa svojom i tuđom djecom, sa svojim prijateljima, svojom rodbinom, poznanicima i onima koje ne poznajete. Da svatko od nas bude bar mali, ako već ne može veliki Slobodan Negić. To dugujemo svakom stradalom djetetu u ovoj nezapamćenoj tragediji.

I neka to krene od vas dragi narodni zastupnici. Napunite skupštinu i s najvećim poštovanjem u tišini i primjerenim rječnikom razgovarajte o ovoj muci koja nas je snašla. Nama, roditeljima stradale djece ne znači ništa što se bjesomučno vrijeđate. Razgovarajte između sebe kako da ove tragedije preduhitrimo i spriječimo. I barem dok su sjednice posvećene ovoj tragediji, pokušajte svi da budete barem na kratko, Slobodan Negić.

Ja ću pokušati naučiti da budem dobar kao on. Znam da je to gotovo nemoguće, ali pokušat ću. Pokušajte i vi.

Zbog Sofije i svakog drugog stradalog djeteta.

Sofijin tata, Slobodan Negić. Oličenje dobrote''.