I Milošević je, poput Komšića, imao problema s alkoholom

Komšić je osvojio više glasova od SDA-ovog Džaferovića, a s obzirom na to da su mu povjerenje ukazali uglavnom Bošnjaci, Komšić je pobijedio kao bošnjački član Predsjedništva osvojivši tako najviše glasova na izborima.

Pobjedu nad Čovićem koju je ostvario bilo bi glupo komentirati. Kao da rukometaši pobijede drugu rukometnu ekipu i hvale se pobjedom, a sudac toj ekipi zabrani korištenje ruku.

Pobjeda Željka Komšića ubrzo je problematizirana i u Hrvatskoj. Kao odgovor na diplomatsku akciju Andreja Plenković iz medijsko-političke sarajevske mašinerije izvukli su ubrzo Zorana Pusića, Jadranku Kosor, Ivana Pernara i razne druge relevantne ličnosti koje bi, eto, Čoviću trebale pokazati gdje mu je mjesto.

U nepunih mjesec dana Komšić je više učinio na ujedinjenju bh. Hrvata i Srba, nego sve NGO organizacije od rata na ovamo. Hrvati koji to do sada nisu shvaćali u Miloradu Dodiku su prepoznali strateškog partnera, a sve tobož udbaške i beogradske teorije o (ne)formalnom savezu Dodika i Čovića raspršile su se poput maslačka na vjetru. 

Ako je bilo nekih iluzionista koji su u Komšiću prepoznavali nekoga tko se zalaže za građansku BiH i istinsku jednakost među narodima - ubrzo su nastali. 

U svim izjavama koje je do sada dao, Komšić je pokazao kako je on ustvari projekt bošnjačke politike u BiH koji nema nikakve veze s relevantnošću. Ukidanje konstitutivnosti i slične iluzije koji bi neki htjeli vidjeti u BiH mogu biti legitiman dio političke platforme. Ukoliko bi se pojedina politička opcija zalagala za kraj konstitutivnosti kao pojma - to nije sporno, sporan je samo onaj dio koji govori o tomu kako to ostvariti s obzirom na to da je potrebna plebiscitarna potpora za tako nešto i u parlamentu i među svim konstitutivnim narodima. 

Komšić je u tu cijelu priču upao kao lutka na koncu bošnjačke politike. Nudeći hrpu praznih obećanja kojima pali nacionalno osviješteni dio Bošnjaka, Komšić nije dao ideju kako provesti ijedan od tih ciljeva. 

Zato je pogrešno Komšića uspoređivati sa Slobodanom Miloševićem koji je na svojoj strani imao i jaku vojsku i socijalizam kao ideološko-politički konstrukt. 

Socijalizam kao onaj u Miloševićevo vrijeme više ne postoji, a ni vojska kao ona u Miloševićevo vrijeme, stoga je jedina sličnost između ova dva lidera ljubav prema čašici. 

Komšić, baš poput Miloševića, ima problem s alkoholom o kojem se ne priča. Milošević je u Daytonu bio pijan i takav je donosio odluke pa izgubio dio teritorija u BiH koji mu realno mogao pripasti Srbima, a Komšić nema što izgubiti. 

Zahvaljujući njemu, straha od gubitka konstitutivnosti nema i taj koncept će živjeti još dugi niz godina. Uz čašicu u kojoj Komšić može utopiti tugu jer je svojim djelovanjem onemogućio koncept koji ni nekad mogao zaživjeti.