Globalizacija se pokazuje kao iluzija i ide prema svome kraju

Živimo u vrijeme globalizacije; ta je fraza postala općim mjestom brojnih medijskih istupa političara i intelektualaca opće prakse širom svijeta, koja ujedno govori i sve i ništa. Pokriva islamski i svaki drugi terorizam, ekonomske procese, probleme zaštite okoliša i siromaštva, trku u naoružanju, digitalne komunikacije i mogli bi nabrajati u nedogled.

Ali, je li stvarno sve tako kako nam se čini, kako to mnogi govore, ili pak idemo, a da toga nismo ni svjesni u suprotnom pravcu, svojevrsnom koncu globalizacije.

Nakon ruske aneksije Krima, u brojnim, posebice zapadnim intelektualnim krugovima postalo je moderno upitati se: jesmo li to upravo u Ukrajini svjedoci procesa koji nagovještavaju kraj globalizacije? Prisjetimo se, ne tako davno Francis Fukuyama je govorio o kraju povijesti i dakako pogriješio. U tom smislu posebno je poticajan osvrt Philipa Stephensa u „Financial Timesu“ koji nas pomalo provokativno upozorava kako svemu tomu što smo tako dugo i dično nazivali globalizacijom ipak dolazi svom kraju. Financije brojnih, nekada ekonomski uspješnih zemalja se „nacionaliziraju“; velike su se banke morale podrediti novim oblicima državne i međunarodne kontrole, a EU financijske (a samim time i političke) integracije u dubokoj su krizi. U digitalnom svijetu Kina, Rusija i Turska pa i mnoge druge zemlje samo prikriveno, rigidno počinju selekcionirati informacijske kanale, a Europa je u pravom strahu od nevidljive američke telekomunikacijske, kontraobavještajne špijunaže.

Globalizacija koja se širom svijeta izvozila kao novi oblik prosvjećenosti kojim će se, dakako na bolje, radikalno promijeniti lice naše stvarnosti, pokazala je svoje naličje. Malo se što od obećanog promijenilo na bolje. A na gore, mnogo toga. Dok političari još uvijek oprezno ukazuju na mogući kraj ere globalizacije, milijuni, pa čak i milijarde građana širom planete ispoljavaju prema ovim procesima sve otvorenije i jače neprijateljstvo. Globalizacija, tvrdi Stephens, traži jasnog leadera i hegemona koji će čvrstom rukom upravljati svijetom. SAD pritisnute vlastitim brigama sve više i brže odustaju od glavne uloge u filmu globalizacije, a Kina iz brojnih, prije svega unutarpolitičkih razloga sebe ne vidi kao promotora multilateralizma.

Nedavno uvođenje sankcija Putinovoj Rusiji, ograničavanje financijskih poslova i trgovine sa Moskvom samo su mala, ali nova zorna ilustracija krize globalizacije. Globalizacija kao rješenje svjetskih problema sve više se pokazuju kao iluzija, a za nas, u vrijeme kada upravo obilježavamo sto godina od početka Prvog svjetskog rata (tzv. Velikog rata) svojevrsno je podsjećanje na koliko banalnu, toliko i notornu činjenicu: financijska, trgovačka, pa na koncu i ekonomska povezanost svijeta ni onda, kao ni danas nije se pokazala efikasnim oružjem protiv, po svjetski mir opasni rivalitet velesila. Logika kojom se vladaju velesile u pravilu je suprotna zdravom razumu i utoliko je opasna što sve ostale narode i države koje ne pripadaju elitnom krugu velikih i moćnih, pa tako onda i nas u RH bez izuzetka čini pukim objektima