Evo kako su tekli odnosi između Ukrajine i Rusije kroz godine

Prvog prosinca 1991. Ukrajina je nakon referenduma proglasila neovisnost od Sovjetskog saveza, koju je sutradan priznao ruski predsjednik Boris Jeljcin. Osmog prosinca su Rusija, Ukrajina i Bjelorusija potpisale sporazum o Zajednici neovisnih država (ZND).

Nakon raspada SSSR-a 25. prosinca 1991., Ukrajina se tijekom 5 godina pokušava otrgnuti iz političkog vodstva svog velikog susjeda. 

Ukrajina se ne prepušta u potpunosti ZND-u, strukturi kojom dominira Rusija.

Rusija i Ukrajina 31. svibnja 1997. potpisuju sporazum o prijateljstvu i suradnji koji ih pomiruje.

Sporazum i dodatni tekstovi rješavaju bolni spor o podjeli bivše sovjetske Crnomorske flote, usidrene na Krimu. Rusija je ostala vlasnicom većine brodova, ali plaća Ukrajini korištenje luke.

Rusija, koja je i dalje ostala najveći trgovinski partner Kijeva, zadržala je svoje gospodarsko oružje, prema Ukrajini, koja u potpunosti ovisi o ruskoj nafti i plinu.

NATO i Ukrajina 9. srpnja potpisuju "povelju specifičnog partnerstva" koja predviđa redovne političke sastanke i suradnju dviju strana. Predsjednik Jeljcin podržava taj sporazum, ali i ponavlja da se protivi pristupu Ukrajine ili bilo koje druge bivše sovjetske republike NATO-u.

Posljedica predsjedničkih izbora u Ukrajini 2004. obilježenih prijevarama na kojima je pobijedio Rusiji sklon Viktor Janukovič, su prosvjedi bez presedana i izbori su poništeni.

Prozapadni oporbenjak Viktor Juščenko, vođa narančaste revolucije je pobijedio 26. prosinca, što obilježava novo političko doba u Ukrajini nakon 10-godišnje vladivine Leonida Kučme, okrenutog Moskvi.

U siječnju 2005. u gesti pomirenja Juščenko kreće u Rusiju na prvo putovanje u inozemstvo.

U siječnju 2006. ruski Gazprom prekida isporuke Ukrajini nakon nekoliko mjeseci sporova o cijeni. Prekid isporuka je omeo opskrbu nekoliko europskih zemalja tijekom najveće hladnoće. Gazprom optužuje Ukrajinu, koja to demantira, da je ilegalno preuzela plin namijenjen Europi.

U siječnju 2009. Rusija ponovo zaustavlja svoje isporuke plina Ukrajini zbog neplaćanja i dugova, i obustavlja sve svoje pošiljke u Europu preko ukrajinskog teritorija.

U studenom 2013. proruska vlada Viktora Janukoviča nenadano prekida pregovore o sporazumu o pridruživanju s Europskom unijom što izaziva nove proeuropske prosvjede, a središnji trg Majdan postaje epicentar pokreta.

Pobuna se završava u veljači 2014. bijegom Janukoviča u Rusiju, nakon čega je svrgnut. U žestokim sukobima poginulo je stotinjak prosvjednika kao i dvadesetak policajaca. 

Proruski i proukrajinski aktivisti se sukobljavaju 26. veljače 2014. u Simferopolju, glavnom gradu Krima.

Ruske specijalne snage kontroliraju strateške točke i prisiljavaju ukrajinske vojnike da polože oružje i pridruže se novim snagama pod kontrolom Moskve. 

Referendum 16. ožujka, koji Kijev i Zapadnjaci ne priznaju, potvrđuje pripojenje Krima Rusiji.

Proruska pobuna izbija 6. travnja 2014. u dvije industrijske regije istoka Ukrajine, većinom rusofone.

Kijev i Zapadnjaci optužuju Rusiju da podržava pobunjenika slanjem ljudi i opreme preko granice izvan kontrole Ukrajine. Moskva to bez obzira na jasne dokaze niječe i priznaje samo nazočnost ruskih dragovoljaca koji su se otišli boriti na vlastitu inicijativu.

U sukobu je u četiri i pol godine poginulo više od 10.000 ljudi.