Talijanski novinar iz žarišta epidemije: Mislio sam da sam sve vidio u 30 godina karijere, da sam spreman na sve, ali nisam...

Nadrealne su i samim stanovnicima koji još uvijek od šoka ne znaju što ih je snašlo. Priča to ugledni talijanski novinar Emanuele Roncalli koji je 28 godina u novinarstvu, ali se sa sadašnjom situacijom koja vlada u njegovom Bergamu nikada nije u životu susreo. A vidio je svašta.

"U 30 godina karijere iskusio sam puno toga, pa čak i na ratom zahvaćenim područjima. Bio sam u Ruandi nakon genocida, u Libanonu, na granici s Izraelom, na Kosovu. Povrh svega, u Ruandi sam vidio crkve popločane leševima i kostima. Mislio sam da sam sve vidio, da sam spreman na sve, ali nisam. Kada sam vidio kamione u koloni s ljesovima, kao da me je netko udario u želudac",, opisuje ovaj novinar dnevnog lista L'Eco di Bergamo najteže dane u svom poslu, ali i privatno. Tragedija obilježava trenutno ovaj dio Italije, Bergamo je postao epicentar korona virusa, a Roncalli koji je inače pratio turizam, opisuje trenutnu situaciju o ovom dijelu Europe gdje su se događalo da bi po oboljele došla Hitna pomoć, a njihove ih obitelj poslije više nikad nisu vidjele ni čule, jedino su dobile urne.

Sada u bolnicama srećom dijele tablete tako da bolesnici mogu upućivati videopozive članovima svoje obitelji. Nažalost, prizor s kamionima koji prevoze preminule se ponavlja. Krematoriji u Bergamu se bore za kremiranje svih leševa. Talijanska vojska morala je intervenirati kako bi mrtve dovela u krematoriju u drugim gradovima. Mortalitet je visok, prije svega zbog starog stanovništva.

Podaci koje imamo govore da je u Bergamu i okolici umrlo najmanje 5000 ljudi, posebno starijih od 75 godina. "Imamo vrlo visok udio stare populacije, a virus je ušao i u staračke domove. Svaki dan ih ondje umire na desetke. To su ljudi koji su pun o toga vidjeli i svjedoci su nekog drugog vremena nakon Drugog svjetskog rata, a sada su pod kisikom u bolnicama. Oni umiru, a s njima i djelić povijesti, talog kulture. Afrička poslovica kaže: "Kad stariji umre, on zapali knjižnicu", priča ovaj novinar koji srećom nije bio zaražen. Barem se nada.

"Osobno sam shvatio da ništa više neće biti kao prije i da je stvar izmaknula kontroli 3. ožujka. Nekoliko dana ranije, saznali smo da je jedan naš kolega pozitivan i redakcija je odmah zatvorena. Tog 3. ožujka mnogi su moji kolege bili kod kuće s groznicom, neki su već radili od kuće. No, trebalo je  poslati novinara u bolnicu u Bergamu gdje je hitno sazvan brifing s novinarima. Otišao sam tamo. Na brifingu su bili vrhunski liječnici (anesteziolozi, pulmolozi, itd.). Iz njihovih sam riječi shvatio da je situacija dramatična. Čak je i novorođenče od samo 20 dana bilo zaraženo virusom te hospitalizirano, ali se tada oporavilo. Iznenadilo me što svi ti liječnici nisu imali masku tijekom brifinga, ali tada sam shvatio da bi vjerojatno s maskom dali još uznemirujuću sliku. Kad sam se vratio u redakciju, našao sam masku, rukavice i naočale kako bih se zaštitio za svojim stolom. U redakciji je bilo četvero novinara. Napisao sam nekoliko stranica novina, kasno sam otišao kući i dok sam se tuširao sam plakao. Tog sam dana shvatio da više ništa nije kao prije",, prisjeća se ovaj novinar.

Od tada je i svakodnevni život skroz promijenio svoj tijek ne samo njega, nego svih Talijana.

Trenutni scenarij je još uvijek vrlo zabrinjavajući, a put za izlazak iz ove noćne more još je jako dug. U tunelu smo, još uvijek ne vidimo svjetlost na njegovu kraju, priča nam dalje. Što se tiče bolnice iz koje su stigle dramatične snimke, veli da odlazak u tu ustanovu znači život s mnogim zaraženim ljudima, a rizik da će ishod završiti tragično je vrlo visok. Isto tako manje je onih koji idu na hitnu pomoć jer se dosta njih liječi od kuće, priča taj talijanski novinar za Jutarnji list.