Slovenska solana pretendira na uvrštenje na UNESCO-ov popis

Oznaku su ranije već dobile tradicionalne korizmene svečanosti s prikazivanjem muke Isusove u Škofjoj Loki, koje se održavaju od 1713. godine, te tradicionalna pokladna povorka Lavferije, koja se svake godine održava u mjestu Cerklje pod maskama izrađenim od lipova drva.

Odluku ministarstva da se titula živog umijeća dodijeli i načinu dobivanja soli iz Piranskog zaljeva još treba potvrditi vlada koja je piransku sol, upakiranu u ukusne vrećice, već prije više godine uvrstila na popis artikala kojim državni protokol daruje strane goste i posjetitelje. Slični se artikli s piranskom soli koriste i kao turistički suveniri.

Ravnatelj parka prirode Sečoveljske soline, koji upravlja solanom, Andrej Sovinc smatra da bi za promicanje slovenske soli u svijetu trebalo napraviti daleko više te piransku sol uvrstiti na popis kulturne baštine UNESCO-a.

Sovinc je za ljubljansko "Delo" od srijede izjavio kako bi država trebala pokrenuti inicijativu da se solana i nacionalni park Sečovlje stave na UNESCO-ov popis kulturnih krajolika koji se vodi od 1992. godine, a sadržava već stotinjak parkova i drugih kulturno-prirodnih znamenitosti širom svijeta.

Uvrštenjem na UNESCO-ovu listu "Cultural Landscapes" dobiva se priznanje da riječ o krajobrazu koji odražava tradicionalni spoj aktivnosti prirode i čovjeka, a koji zaslužuje zaštitu jer ilustrira napredak u evoluciji društva, te ljudskih naseobina i artefakata kroz povijest.

Na taj popis još nije uvrštena nijedna solana. Solana Sečovlje jedina je solana u Sloveniji koja proizvodi sol tradicionalnim načinom, jer njeni bazeni nemaju betonsko dno, nego se u njima izvan sezone stimulira nastanak tzv. petole, nekoliko milimetra debelog sloja sastavljenog od mikroorganizama, gipsa i zelene alge Microcoleus corium. Taj sloj u bazenima nastaje preko muljevite podloge te omogućava nastanak soli posebne čistoće i tzv. "solnog cvijeta" s posebnim kristalima soli koji se skupo prodaje kao dodatak za kuharske specijalitete.

Na obali sjevernog Jadrana nekoć je bilo mnogo solana od kojih je većina prestala s radom, a rijetke su preostale. Sol je u stara vremena bila strateški materijal, ne samo kao dodatak jelima i neizostavno potreban sastojak ljudskog organizma nego i jer je bila potrebna u proizvodnji baruta. Iz tog vremena je i legenda o Martinu Krpanu, književnom liku iz romana Frana Levstika koji je na mazgi krijumčario u Beč takozvanu "englesku sol" koja se najskuplje plaćala.