Slovenija zakonski regulirala 620 mjesta masovnih smaknuća 1945.

Za zakonski prijedlog koji je u proceduru uložila demokršćanska Nova Slovenija (NSI) glasovalo je 44 zastupnika, a 19 je bilo protiv, dok su se ostali od 90 zastupnika suzdržali glasovanja. Za prijedlog oporbene stranke glasovala je i većina zastupnika stranačke koalicije premijera Mire Cerara.

Cerar je kazao da želi da zakon postane korak na putu prema dostojnom pokopu žrtava, pijetetu prema mrtvima i zatvaranju starih bolnih rana iz prošlosti, kako bi među Slovencima, podijeljenima oko gledanja na ratna i poratna stradanja, došlo do nacionalne pomirbe.

Zakon regulira evidentiranje i obilježavanje nekada prikrivenih masovnih grobnica, a predlagači su naveli da će on pomoći ispunjavanju civilizacijskih normi, kao što su pravo na grob i na sjećanje na žrtve.

Mjesta na kojima su ubijani vojnici tzv. poraženih vojski, ali i civili u obračunima nakon završetka II. svjetskom rata bili su sve do kraja 80-ih godina pod paskom jugoslavenske vojske i sigurnosnih službi bivše države, a rodbina na mjestima pogibije nije smjela paliti svijeće i polagati cvijeće ili je to činila krišom i pod prijetnjom kažnjavanja.

Zakonom su definirane i zadaće već postojećeg državnog povjerenstva koje se bavi istraživanjem i obilježavanjem prikrivenih grobišta.

Oporbena Slovenska demokratska stranka (SDS) ocijenila je da zakon ne rješava u cijelosti pitanje žrtava i poratnih vansudskih egzekucija, ali se zakonu nije suprotstavljala, dok su neke lijeve oporbene skupine u parlamentu ocijenile da prihvaćeni zakon na određeni način "prekraja" povijesne događaje jer su većina žrtava vojnici u II. svjetskom ratu poražene strane.

Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Zagreba, Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Nije točno utvrđeno koliko je ljudi likvidirano na tzv. Križnom putu, procjene se kreću od 80 tisuća do 200 i više tisuća ljudi, najviše Hrvata.