Slovenija: Koncelebrirana misa za žrtve Hude jame pred više stotina ljudi

Misu kojoj je nazočila rodbina žrtava, predstavnici nevladinih udruga iz Hrvatske i Slovenije, te pojedini oporbeni zastupnici u slovenskom parlamentu vodili su celjski biskup Stanislav Lipovšek, biskup gospićko-senjski biskup Mile Bogović, te prior Edmund Wagenhofer u ime Austrijske biskupske konferencije.

Komemoraciju žrtvama Hude jame, jednog od najokrutnijih poratnih stratišta, organiziralo je povodom 70. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata slovensko Društvo za uređenje prešućenih grobišta, navodeći da oko 600 poratnih masovnih grobnica, a posebno Huda Jama, predstavljaju jednu od najvećih tragedija slovenskog naroda.

Organizatori su naglasili da je komemoracija bila namijenjena čuvanju uspomene na žrtve, ali i pomirenju.

Iako se smatra da su u napuštenom rudniku koji je otkopan prije 7 godina, kad je dio žrtava ekshumiran, većinom ubijeni slovenski domobrani iz logora Teharje, te pripadnici hrvatskih snaga NDH-a, slovensko društvo za prešućene grobove navelo je da je po njihovoj ocjeni u rudniku pobijeno više od 3 tisuće ljudi različitih nacionalnosti, te da u njoj leže kosti Slovenaca, Nijemaca, Hrvata, Srba i ostalih naroda, ali da je među ubijenima bilo i djece i žena.

Iako je u Sloveniji evidentirano oko 600 masovnih grobnica iz vremena rata i popraća u kojima su uglavnom žrtve poratnih vansudskih likvidacija koje su organizirale tadašnje komunističke vlasti, a provodile vojska, OZNA i KNOJ, Huda jama je za Slovence prilikom otkrivanja predstavljala poseban šok.

Njeno je otkopavanje trajalo više godina jer je Barbarin rov bio zatvoren s više drvenih, betonskih i glinenih pregrada, a položaj nekih pronađenih tijela pokazao je da je dio žrtava bio ostavljen živ i namjerno "zazidan", kako bi umro u agoniji.

Strašan zločin

Tek što je u mjesecu svibnju 1945. godine službeno završio 2. svjetski rat, a veliki se broj pripadnika poražene hrvatske vojske, zajedno s civilnim izbjeglicama te ostacima drugih vojski utaborio na Bleiburškom polju u Austriji, započela je agonija koja je hrvatskoj javnosti poznata pod nazivom Križni put.

Umjesto humanitarne zaštite od osvetnički nastrojenih jugoslavenskih partizana, britanske vojne vlasti u Koruškoj, suprotno međunarodnom pravu, donose sramotnu odluku kojom je zapravo potpisana smrtna presuda za stotine tisuća ratnih zarobljenika.

Još u vrijeme formiranja nepreglednih kolona posve obespravljenih ljudi, dalo se naslutiti što ih sve čeka na dugom putu bez povratka. Jedan od brojnih puteva završio je u Hudoj Jami, malom mjestu u Sloveniji nadomak Laškog. Na samom rubu mjesta u obližnjoj šumici nalazi se istoimeni rudnik u čijem je sklopu rudarsko okno nazvano po svetoj Barbari. Sve do 199o. godine bilo je po život opasno propitkivati tajnu zazidanog Barbarinog rova. Mještani i danas od toga žive u velikom strahu.

Zahvaljujući istraživačkim naporima, ponajprije Romana Leljaka, javnost je za Hudu Jamu saznala 2009. godine i ostala zaprepaštena jezivim prizorima s mumificiranim posmrtnim ostacima u pokretu, a koji samo donekle dočaravaju okrutnu smrt i ne samo vojnika nego i civila među kojima su i žene i djeca.

Nije to bila samo pola stoljeća strogo čuvana tajna, ona je to i danas i to punih 70 godina od završetka 2. svjetskog rata. Ideološki sljedbenici jugoslavenskog totalitarnog komunističkog poretka o tome ne žele govoriti i grčevito se bore da to i nadalje ostane stroga tajna.

Iako su već donesene razne međunarodne, državne, društvene, političke i etičke osude takve pojave, taj zločin i to zlo još uvijek nije ni približno u javnosti osviješteno, pa će tako povijest jednom zabilježiti i sramotnu činjenicu da slovenske i hrvatske državne vlasti, danas u 21. stoljeću, ne znaju što učiniti s tolikim posmrtnim ostacima i kako se prema njima odnositi, prije svega ljudski, a onda i civilizacijsko – viktimološki.