Prije 30 godina pala je opipljiva 'Željezna zavjesa', a s njime i komunistički totalitarni režimi

Gradnja zida započela je 13. kolovoza 1961., svega nekoliko dana nakon što je tadašnji prvi čovjek DDR-a Walter Ulbricht obećao da "nitko nema namjeru graditi nekakav zid". Izgrađen je kako bi se zaustavio egzodus Nijemaca s istoka na zapad. Ukupna dužina zida bila je 155 kilometara.

Samo 43 kilometra zida presjekla su Berlin u smjeru sjever-jug, a nevjerojatnih 112 kilometara zida izolirali su grad od ostatka DDR-a.

Želja ljudi za slobodom bila je veća od straha od smrti. Povjesničari smatraju da je u pokušaju bijega od komunističkog režima život izgubilo između 600 i 700 ljudi, koji su pokušali na mnoge načine dokopati se Zapada i slobode. Pad Berlinskog zida nije samo označio početak ujedinjenja Njemačke, njegov pad označio je i propast komunističkih i socijalističkih režima diljem svijeta. 

Pad Zida srama započeo je greškom

Naime, u kontekstu dezintegracije komunističkog bloka okupljenog oko Sovjetskog Saveza, dugogodišnji efektivni vladar DDR-a Erich Honecker, bratski poljubac Leonida Brežnjeva i Ericha Honeckera jedan je od najpoznatijih grafita na svijetu, a nalazi se na Berlinskom zidu, 8. listopada 1989. godine podnio je ostavku. Iako je čak i tada najavljivao kako će zid stajati još 100 godina, događaji koji su se odvili u samo nekoliko mjeseci, poslije prepoznati kao mirna revolucija u DDR-u 1989. godine u potpunosti su ga demantirali. 

Naime, politbiro Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja (SED) na čelu s Honeckerovom nasljednikom Egonom Krenzom, prestrašeni međunarodnim događajima i prosvjedima na ulicama Istočnog Berlina i DDR-a, 9. studenog 1989. godine odlučili su dopustiti emigriranje na Zapad. Kao i u svim dotadašnjim komunističkim režimima koji su još uvijek tada postojali, najvažnije odluke nije donosila vlada ili parlament već je odluku donio Politbiro partije, a istu je prenosio predstavnik Politbiroa za javnost.

Međutim, Günter Schabowski, član Politbiroa za javnost, nespretno je najavio da će odluka "stupiti na snagu odmah, bez odgađanja", iako je Politbiro odredio da odluka treba stupiti na snagu sutradan, kako bi se graničari pripremili za otvaranje prijelaza.

Izjave Schabowskog prenijeli su zapadnonjemački elektronski mediji, koji je mogao pratiti i pretežni dio istočnonjemačkog stanovništva te su se ubrzo pred šest prijelaza iz Istočnog u Zapadni Berlin počeli okupljati građani koji su odmah htjeli na Zapad. Zbunjeni graničari koji još nisu dobili nikakve zapovijedi našli su se pred masom ljudi koji su htjeli napustiti DDR.  

Srećom, nitko nije imao odlučnosti da odobri uporabu sile. Tek je u 22:45 sati je Harald Jäger, zapovjednik prijelaza na Bornholmer Straßeu, naredio graničarima da otvore prijelaz i da se pusti ljude u Zapadni Berlin.  

Zapadni Berlinčani s cvijećem i šampanjcem dočekali su svoje sunarodnjake s druge strane zida. Sve su televizijske postaje u posebnom programu izvještavale o građanima Berlina koji "plešu na zidu ispred Brandenburških vrata" i tako slave "kraj povijesti".

Tog dana građani DDR-a i Zapadne Njemačke samoinicijativno su počeli fizički razbijati dijelove Zida, a 13. studenog je istočnonjemačka vojska počela s organiziranim uklanjanjem nekih njegovih dijelova. Do ujedinjenja Njemačke došlo je 3. listopada 1990. godine.

Zid je stajao 28 godina, dva mjeseca i 28 dana, a tri kilometra zida koja se i danas mogu vidjeti u Berlinu trajan su podsjetnik na komunističku tiraniju. Kako je rekla njemačka kancelarka Angela Merkel, rušenje Berlinskog zida bila je pobjeda slobode nad ropstvom i poruka je nade današnjim i budućim generacijama da mogu srušiti zidove, zidove diktatura, nasilja i ideologija.