PREDRASUDE O NACIJAMA

Njemačka simbol upornosti i discipline, ali i zemlja filozofije, kulture, sveučilišta, kruha i piva

U subotu se u ruskom Sočiju, na Fisht stadionu u 21 sat sastaju reprezentacije Njemačke i Švedske iz skupine F, u utakmici u kojoj je Elf favorit, iako na ovom Svjetskom prvenstvu discipinirani Germani nisu još zablistali. No stara je uzrečica kako je ''nogomet sport u kojem uvijek pobjeđuju Nijemci''…

23.06.2018. u 17:36
Ispiši članak

Savezna Republika Njemačka od 1949. je godine demokratska, parlamentarna savezna država. Od ponovnog ujedinjenja 1990. godine sastoji se od 16 saveznih država. Na čelu države je savezni predsjednik/ca, a na čelu vlade savezni kancelar/ka. Ima površinu od 357.022 četvornih kilometara. Najduži pravac od sjevera do juga iznosi 876 kilometara zračne linije, a od zapada do istoka 640 kilometara.

Najveći grad Njemačke istodobno je i njen glavni grad: Berlin s 3,4 milijuna stanovnika. Ostali milijunski gradovi su Hamburg (1,8 milijuna) i München (1,3 milijuna), dok Köln ima tek nešto manje od toga. Frankfurt na Majni (662.000 stanovnika) međunarodno je financijsko središte.

Njemačka se može pohvaliti raznovrsnim pejsažima. Na sjeveru se protežu obale Sjevernog i Baltičkog mora, a na jugu se uzdižu vrhovi Alpa. Između njih pronaći ćete različite predjele: ravnice s razvijenom poljoprivredom, široke rijeke i jezera, šumovite predjele, urbane centre i brežuljkaste predjele Sredogorja. Najviši je njemački vrh Zugspitze s visinom od 2963 metra. Najdulja je rijeka Rajna koja kroz Njemačku protječe u dužini od 865 kilometara. Njemačka ima 16 nacionalnih parkova, 104 park prirode i 15 rezervata biosfere.

Ovo je najmnogoljudnija država Europe. Oko 82 milijuna ljudi živi u Njemačkoj, pa gustoća naseljenosti iznosi 230 stanovnika po četvornom kilometru.

Život u Njemačkoj obilježen je utjecajem raznovrsnih kultura i može se opisati kao moderan i kozmopolitski. Mnogobrojni tradicionalni festivali, kao što su karnevali, festivali vina i Oktoberfest, glazbeni festivali, od klasične glazbe do roka, kao i dobra kuhinja upotpunjena vinima iz 13 vinogradarskih regija pozivaju da vrijeme provedete u veselju i zajedništvu, iako se Nijemce najčešće smatra hladnima i nesklonima uživanju, a to baš i nije u potpunosti tako.

Zemlja velikih pisaca i mislilaca

Njemačka je domovina velikih pisaca i poznatih glazbenika. Imena, kao što su Goethe i Günter Grass, Bach i Beethoven svjedoče o dugoj tradiciji visoko razvijenog kulturnog života. Danas se Njemačka predstavlja svojom zadivljujućom raznovrsnošću od moderne do antike. Postoji više od 300 kazališta i 130 profesionalnih orkestara, 630 umjetničkih muzeja sa zbirkama od međunarodnog značaja. Književnost i film područja su u koja njemački umjetnici iz godine u godinu unose mnogo kreativnosti.

I znanost, uključujući obrazovanje i istraživanje, ima čvrste temelje u Njemačkoj: skoro 370 visokoškolskih institucija ima visok ugled među studentima diljem svijeta.

Zanimljivosti koje niste znali

Njemačka je jedna od najgušće naseljenih zemalja na svijetu.

Pojam ''ekologija'' prvi je skovao njemački biolog Ernst Haeckel 1866.godine!

Tradicija božićne jelke dolazi upravo iz Njemačke!

Njemačka ima 5752 muzeja i galerija, oko 450 kazališta i opernih kuća, u kojima se godišnje izvede oko 2500 različitih predstava. Ima oko 400 ZOO vrtova što je najviše na svijetu, više od 150 dvoraca, od kojih su najpoznatiji oni u Bavarskoj.

U ovoj državi ima više od 300 različitih vrsta kruha, a čak postoji i muzej posvećen kruhu.

Nijemci su na drugom mjestu po potrošnji piva - godišnje svaki Nijemac popije 107 litara piva! Najveći festival piva je Oktoberfest u Münchenu, gdje se popije više od pet milijuna litara piva, 1300 pivovara je razasuto širom Njemačke, a imaju i oko 5000 vrsta piva!

Njemačka ima više od 12.000 kilometara autocesta. Prva je zemlja koja ih je počela graditi, 1932. godine. Danas, 65 posto autocesta nema ograničenje brzine (ali su vozači disciplinirani tako da nema ludiranja).

Po broju patenata i zaštite autorskih prava na prvom je mjestu u svijetu.

Nijemci su dobili 102 Nobelove nagrade.

Najviše klubova ljubitelja nogometa na svijetu ima Njemačka.

Najveća željeznička stanica u Europi je u Berlinu. Otvorena je 2006. godine, glavna zgrada ima pet katova, a glavna sala duga 321 metar i svakodnevno kroz nju prođe 1100 vlakova.

Većina taksija u Njemačkoj su Mercedesi.

Negiranje holokausta je zločin u Njemačkoj.

Najstarija svjetska štedionica osnovana je u Oldenburgu 1786. godine.

Poznati muzički umjetnici su rođeni u Njemačkoj: Bach, Händel, Beethoven, Schumann, Brams, Mendelssohn, Vagner i Strauss, a neki od najvećih svjetskih filozofa bili su Nijemci: Kant, Hegel, Schopenhauer,  Nietzche, Heidegger.

Postoji više od 1000 vrsta kobasica u Njemačkoj.

Njemački je službeni  jezik u pet zemalja: Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Luksemburgu i Lihtenštajnu. Prva knjiga tiskana je u Njemačkoj.

Ulm Katedrala je najviša crkva na svijetu, s 161,53 metara visine.

Cologne katedrala je bila najviša zgrada na svijetu od 1880.-1889. godine (ili do 1884.-godine ako se računa Washington Monument, koji je obelisk).

Najdulja riječ objavljena u njemačkom jeziku je Donaudampfschifffahrtselektrizitatenhauptbetriebsverkbauunterbeamtengesellschaft (cijelih 79 slova).

Nijemci su zaslužni za otkrića inzulina, klarineta, džepnog sata, automatskog kalkulatora, žarulje, televizije (djelomično), parafina, benzina / benzinskih i dizelskih motora, dijelova automobila (motor, mijenjač, diferencijal i drugo), motocikla, mlaznih motora i LCD ekrana.

Do 2012, njemački sportaši osvojili su ukupno 1662 olimpijskih medalja (od 1896.-2012.), odnosno više od bilo koje druge zemlje u svijetu osim SAD.

Berlinski Zoološki vrt najveći je zoološki vrt u svijetu, kako u pogledu broja vrsta (1500) tako i životinjske populacije (14.000).

Njemačka je treći proizvođač automobila u svijetu poslije Japana i SAD-a.

Najveća robna kuća u kontinentalnoj Europi je KaDeWe (Kaufhaus des Westens) u Berlinu, s više od 60.000 četvornih metara prostora!

Stanovništvo

U Njemačkoj živi 80.523.746 stanovnika., a znatna je razlika u naseljenosti između bivše Istočne (s Berlinom; 16.304.000 stanovnika) i Zapadne Njemačke (bez Zapadnog Berlina; 65.540.000 stanovnika). Najgušće je naseljeno Sjeverno Porajnje (Nordrhein-Westfalen, 515 st./km²), osobito u industrijskom području Rajna–Ruhr (do 5500 st./km²), te regije Rajna-Majna (Frankfurt, Mainz) i Rajna-Neckar (Mannheim). Najrjeđe su naseljene pustare i morenski kraj na sjeveru i sjeveroistoku zemlje; u pokrajini Mecklenburg-Vorpommern živi tek 69 st./km², a u Brandenburgu 83 st./km².

Predratna je Njemačka 1937. imala više od 69 milijuna stanovnika, od toga je oko 43 milijuna živjelo na zapadnom području. Oko 10 milijuna Nijemaca došlo je u Zapadnu Njemačku između 1946. i 1949. iz područjâ koja leže istočno od linije Odra–Nisa (Nysa Łużycka) te iz srednje i jugoistočne Europe; 1955.–61. te 1966.–74. iz Istočne u Zapadnu Njemačku izbjeglo je više od 3 milijuna osoba, a nakon ujedinjenja (1991.–94.) slijedio je novi val od 784.000 istočnonjemačkih doseljenika. Nakon pada komunizma doselilo se (1992.–94.) i 734.000 Nijemaca iz bivšega Sovjetskoga Saveza, Poljske i Rumunjske. Nasuprot tome, na području bivše Istočne Njemačke broj se stanovnika zbog iseljavanja i niskoga prirodnoga priraštaja smanjio s 18,4 milijuna (1950) na 16,3 milijuna (2011).

Osim Nijemaca, koji čine glavninu stanovništva, na jugoistoku živi oko 60.000 Lužičkih Srba (Sachsen i Brandenburg), a na sjeveroistoku (Schleswig-Holstein) oko 30.000 Danaca. Znatan je i broj stranaca (7.213.708 ili 8,8 posto, podaci iz 2012.), koji žive i rade (Gastarbeiter) uglavnom u velikim gradovima sjevernoga i zapadnoga dijela Njemačke (u Hamburgu stranci čine 12,4 posto stanovništva). Od stranaca je najviše Turaka (1,6 milijuna ili 21,8 posto ukupnoga broja stranaca); ima i Poljaka (532.375), Talijana (529.417), Grka (298.254), Hrvata (224.971), Rumunja (205.026), Srba (202.521), Rusa (202.090), Austrijanaca (176.314) i dr. U posljednjih nekoliko godina najviše doseljavaju Poljaci, Rumunji i Bugari.

Službeni je njemački jezik.

Stanovnici su rimokatolici (30,8 posto) i luterani (30,3 posto, uglavnom u sjevernom i istočnom dijelu); nereligiozni i ateisti čine 33,8% populacije, a ima i muslimana, pravoslavaca, židova (1,2%) i dr.

Očekivano trajanje života za žene rođene je 82,7 godina, a za muškarce 77,7 godina. Ekonomski je aktivno 42.126.800 stanovnika., od toga je 5,1 posto nezaposleno. Njemačka se ubraja u industrijski najrazvijenije države svijeta. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 2,1%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 29,4%, a u uslužnim djelatnostima 68,5%.

Od stotinjak sveučilišta najstarija su u Heidelbergu (osnovano 1386.), Kölnu (1388.), Leipzigu (1409.), Rostocku (1419.), Greifswaldu (1456.), Freiburgu (1457.), Münchenu (1472.), Mainzu (1477.), Tübingenu (1477.), Marburgu (1527.), Jeni (1548.) i Würzburgu (1582.).

Gospodarstvo

Sredinom 1970-ih, nakon višegodišnjega rasta BDP-a po prosječnoj godišnjoj stopi od približno 6,5%, Savezna Republika Njemačka postala je vodeća gospodarska sila u Europi. Početkom 1980-ih dostigla je punu zaposlenost, te postala glavnim uvoznikom radne snage iz zemalja istočne i južne Europe. Gospodarski razvoj nastavljen je uz godišnje stope rasta od tri do četiri posto, a nakon ujedinjenja s Istočnom Njemačkom (1990.) godišnja stopa rasta pala je na jedan do dva posto. Godine 2004. Njemačka je ostvarila BDP u vrijednosti od 2271 milijardi USD (treći u svijetu, iza SAD-a i Japana); BDP po stanovniku bio je 27 600 USD (7,5% viši od prosjeka Europske unije; u BDP-u EU-a njemački je udjel 27%). U sastavu BDP-a poljoprivreda ostvaruje udjel od 1%, industrija 30%, a uslužni sektor 69%. God. 2004. stopa rasta BDP-a bila je 1,8%; stopa nezaposlenosti je 10,5% (raste nakon ujedinjenja 1990., veća je u istočnim pokrajinama, gdje iznosi oko 18,5%). Nakon ujedinjenja privatizirano je više od 15.000 istočnonjemačkih državnih poduzeća, no istočne su pokrajine i dalje u gospodarskom zastoju; stvaraju 12% od ukupnoga njemačkog BDP-a i imaju približno upola manji BDP po stanovniku od onoga u zapadnim dijelovima zemlje (plaće su oko 25% manje, a produktivnost jedva dostiže trećinu one postignute na zapadu).

Od prirodnih izvora Njemačka je bogata ugljenom, željezom, bakrom, niklom, prirodnim plinom, uranijem i dr. Zbog nedovoljne vlastite poljoprivredne i stočarske proizvodnje, najveći je uvoznik hrane u Europskoj uniji. Trećinu energetske potrošnje podmiruje iz 20 vlastitih nuklearnih elektrana, a veći dio ostale potrošnje uvozom nafte i naftnih derivata. Početkom 2000-ih Njemačka je među vodećim svjetskim proizvođačima željeza, čelika, ugljena, cementa, kemikalija, industrijske opreme, vozila, strojeva, elektroničkih uređaja, brodova, informatičke i telekomunikacijske opreme te oružja (nakon SAD-a i Rusije, treći je izvoznik oružja u svijetu, u vrijednosti od približno 2,5 milijarda USD godišnje). Među 200 najvećih javnih kompanija u svijetu (prema ukupnom prihodu 2004) nalaze se Deutsche Telekom (54. mjesto), Siemens (63), Daimler Chrysler (96) i SAP (97), a među 100 najvećih financijskih kompanija u svijetu ubrajaju se Allianz (3. mjesto), Deutsche Bank (8), Bayerische Bank (13) i Commerzbank (29).

Među vodećim su europskim kompanijama i Volkswagen, Metro, BMW, ThyssenKrupp, Rewe grupa, Lufthansa, Bayer, Bosch i dr. Od ranih 1990-ih njemačke banke, osiguravateljske i industrijske kompanije vodeći su investitori u većini tzv. tranzicijskih europskih zemalja (u sklopu privatizacije većih državnih banaka i poduzeća, ulaganja u trgovački, telekomunikacijski, medijski, industrijski i dr. sektor). Istodobno je Njemačka privlačna za strane investicije. U svjetskom izvozu i uvozu Njemačka je četvrta; a glavni su izvozni proizvodi industrijski strojevi i oprema, automobili, oružje, kemikalije, konfekcija, elektronički uređaji, lijekovi, telekomunikacijska i informatička oprema, a glavninu uvoza čine nafta, hrana, sirovine i kovine.

Četvrto je najsnažnije gospodarstvo u svijetu; posjeduje 239 milijardi USD deviznih rezervi.

Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro je 100 centa. Do 1.  siječnja 2002. novčana je jedinica bila njemačka marka (deutsche Mark; DM, DEM); 1 marka je 100 pfenniga.

Povijest od najstarijeg doba

Prvi tragovi naseljenosti na njemačkom području mogu se pratiti od paleolitika. Mnogobrojni nalazi, posebice s arheoloških nalazišta u selu Mauer kraj Heidelberga u zapadnoj Njemačkoj, gdje su 1907. otkriveni ostatci europskog pračovjeka (heidelberški čovjek ili Homo heidelbergiensis, oko 360.000. pr. Kr.) te arheološka nalazišta Neandertal, istočno od Düsseldorfa, gdje su 1856. pronađeni u Maloj Feldhoferovoj špilji fosilni nalazi neandertalca, svjedoče o ranoj nastanjenosti današnjega njemačkog teritorija. Na razvoj neolitičkih kultura uvelike je utjecao reljef, zahvaljujući kojemu su se one razvijale pod utjecajem podunavskih neolitičkih kultura u nekoliko prilično izdvojenih kulturno-zemljopisnih cjelina. U južnoj, zapadnoj i istočnoj Njemačkoj živjeli su nositelji podunavske kulture vrpčasto urezane keramike, a u današnjoj sjevernoj Njemačkoj nositelji kulture zvonolikih vrčeva. Posljedica prodora indoeuropskih naroda tijekom III. tisućljeća pr. Kr. bilo je uništenje nositelja neolitičkih i eneolitičkih kultura te početak brončanoga doba. U rano brončano doba (od 2500. do 1500. pr. Kr.) na njemačkom se prostoru razvilo nekoliko kultura (Harz, hessenska) koje su potkraj II. i početkom I. tisućljeća pr. Kr., odnosno za kasnoga brončanog doba, bile zamijenjene dvjema novima. Dok se na prostoru sjeverne Njemačke za vrijeme tzv. nordijskoga brončanog doba etnički oblikuju pragermanske plemenske zajednice, dotle se na prostoru zapadne, južne i istočne Njemačke oblikuju (pod utjecajem nositelja kulture polja sa žarama) predkeltske plemenske zajednice. Tijekom željeznoga doba završilo je etničko oblikovanje Germana i Kelta. Iako su Kelti tijekom starijega željeznog doba zaposjeli južne, zapadne i središnje dijelove današnje Njemačke, početkom mlađega željeznoga doba (oko 300. pr. Kr.) njih su sjeverno od Dunava i istočno od Rajne potisnula germanska plemena okupljena u saveze, među kojima su najpoznatiji savezi Sasa, Alemana, Tirinžana, Franaka, Langorbarda, Sveva, Kvada, Gota i Markomana. Područja nastanjena germanskim plemenima Rimljani su nazvali Germanijom (Germania).

Weimarska Republika (1919.–33.)

Pod vodstvom predsjednika republike F. Eberta (1919.–25.) vladala je koalicija Socijaldemokratske stranke i građanskih stranaka, koja je suzbijala pokušaje radikalne ljevice (Bavarska Sovjetska Republika i sovjetska republika u Bremenu 1919.) da se domogne vlasti. Ebertova vlada potpisala je u Versaillesu 28. lipnja 1919. nepovoljan mirovni ugovor kojim je Njemačka izgubila kolonije u korist Velike Britanije, Francuske, Japana i Južnoafričkoga Saveza. Ustupljeni su i veliki dijelovi državnog teritorija: Elzas i Lorena pripali su Francuskoj, sjeverni Schleswig Danskoj, Eupen i Malmédy Belgiji, dio Šleske Poljskoj i Čehoslovačkoj, zapadna Pruska i ''poljski koridor'' Poljskoj (slobodni grad Gdańsk ušao je u carinsku uniju s njom) te područje Klaipėde (Memel-Gebiet) Litvi. Osim toga, Njemačkoj su nametnute velike ratne reparacije; Saarsko područje bilo je stavljeno na 15 godina pod skrb Lige naroda, a korištenje ugljenih bazena dodijeljeno je Francuskoj; lijeva je obala Rajne razvojačena; zabranjeno je njemačko pripojenje Austrije. Njemačkoj je nametnuto i drastično smanjenje vojske te zabrana posjedovanja ratne mornarice i zrakoplovstva. Nepovoljan mirovni ugovor i katastrofalno gospodarsko-socijalno stanje bili su povodi radikalnoj desnici (Kappov puč 1920., Hitlerov Münchenski puč 1923.) i radikalnoj ljevici (Leipziški ustanak 1919., ustanci radnika u Saskoj i Tiringiji 1923., Hamburški ustanak 1923.) da nizom akcija pokušaju srušiti Ebertovu vladu. Na osnovi Versailleskoga mirovnog ugovora Londonska konferencija nametnula je 1921. Njemačkoj goleme reparacije (132 milijarde njemačkih zlatnih maraka), što je bio jedan od ključnih razloga za izbijanje katastrofalne inflacije. God. 1923. francuske su postrojbe zbog neispunjavanja reparacijskih obveza zaposjele industrijsku Ruhrsku oblast. Time je gospodarska kriza zemlje dosegnula vrhunac, što se očitovalo u golemoj inflaciji. U razdoblju 1924.–29. došlo je do gospodarske stabilizacije (uz pomoć međunarodnoga kapitala, u prvome redu američkoga). Da bi se olakšala isplata njemačka reparacija, donesen je 1924. Dawesov plan, a potpisivanje Locarnskih sporazuma 1925., kojima se Njemačka obvezala na nepovrjedivost svojih granica utvrđenih 1919 (osim onih istočnih prema Poljskoj), omogućilo je primanje Njemačke 1926. u Ligu naroda. Nakon Ebertove smrti za predsjednika je bio izabran P. Hindenburg (1925.–34.). Njegov mandat obilježila je velika svjetska gospodarska kriza (1929.–33.), koja je u Njemačkoj dovela do jakoga zaoštravanja društvenih suprotnosti pod vodstvom komunista na ljevici i nacističke stranke na desnici. Pošto su njemački socijaldemokrati odbili stvoriti koaliciju s komunistima nakon izbora 6. studenog 1932., Hindenburg je u siječnju 1933. imenovao Adolfa Hitlera državnim kancelarom i povjerio mu sastavljanje vlade, čime je i formalno predao vlast nacistima.

Treće Carstvo

Treće Carstvo (tzv. Treći Reich, 1933.–45.). Dolazak nacista na vlast u Njemačkoj obilježio je palež Reichstaga 27. veljače 1933, koji je nacistima poslužio kao povod da ukinu temeljna građanska prava i slobode, počnu graditi sustav državnog terora i osobnu diktaturu A. Hitlera. Nakon obračuna s potencijalnim suparnicima u nacističkoj stranci (30. lipnja– 1. srpnja 1934., Noć dugih noževa) Hitler se u kolovozu iste godine, nakon smrti predsjednika Hindenburga, proglasio apsolutnim diktatorom kao ''Führer und Reichskanzler'' (''Vođa i predsjednik vlade'') spojivši dužnosti predsjednika države i vlade. Uživajući naklonost antikomunističkih vladajućih krugova u nizu europskih zemalja, Hitler je kršio međunarodne obveze. U jesen 1933. Njemačka je istupila iz Lige naroda, 1935. započeta je intenzivna remilitarizacija (uvodi se opća vojna obveza), a 1936. njemačka vojska zaposjela je demilitarizirano Rajnsko područje. Iste je godine Njemačka sklopila politički savez s Italijom (osovina Berlin–Rim) i s Japanom (Antikominternski pakt). U suradnji s Italijom Njemačka je intervenirala u Španjolskom građanskom ratu na strani F. Franca. God. 1938. pripojila je Austriju i Sudetsko područje, a 1939. Čehoslovačku. Pošto je u kolovozu 1939. sklopila savez sa SSSR-om, Njemačka je 1. rujna 1939. napala Poljsku i započela Drugi svjetski rat. Nakon okupacije Poljske, Njemačka je u travnju 1940. okupirala Dansku i Norvešku, u svibnju Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, u srpnju dvije trećine Francuske, uključujući Pariz i atlantsku obalu (preostalim francuskim područjem upravljala je do studenoga 1942. Pétainova vlada sa sjedištem u Vichyju), a u travnju i svibnju 1941. Kraljevinu Jugoslaviju i Grčku. Za rata 1939.–45. Hitlerov je ''novi poredak'' na zaposjednutim područjima provodio masovna umorstva u koncentracijskim logorima i u masovnim odmazdama te sustavni genocid nad cijelim etničkim skupinama. Nakon njemačkog napada na SSSR 22. lipnja 1941. i početnih njemačkih uspjeha na istočnome bojištu, SSSR je zaustavio njemačku agresiju, a zapadni Saveznici i SSSR od 1942. do početka 1945. nizom uspješnih vojnih akcija (osvajanje sjeverne Afrike 1942.–43., osvajanje južne Italije i otvaranje južne bojišta 1943., Staljingradska bitka i bitka kraj Kurska na istočnom bojištu 1943., Normandijski desant 1944. i otvaranje zapadnog bojišta) potisnuli su njemačke postrojbe na njemački teritorij. Početkom 1945. sovjetske snage prodrle su s istoka u Njemačku i 2. svibnja 1945. osvojile Berlin. Kako su Saveznici istodobno prodrli u Njemačku i sa zapada, došlo je 8. svibnja 1945. do bezuvjetne njemačke kapitulacije.

Njemačka od 1945.

Nakon kapitulacije 1945. Njemačka je bila stavljena pod vojnu upravu savezničkih sila pobjednica. Na Konferenciji u Potsdamu (17. srpnja– 2. kolovoza 1945) vođe SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije dogovorili su političko i dr. preuređenje Njemačke pod kontrolom Savezničkoga nadzornog vijeća. Utvrđena su i njemačka teritorijalna odstupanja; SSSR-u je pripalo istočnoprusko područje s Königsbergom, a Poljskoj teritorij istočno od crte Odra–Nisa. Poratna Njemačka bila je podijeljena na okupacijske zone (američku, britansku, francusku i sovjetsku), u kojima je provođena denacifikacija (na okupacijske zone bio je podijeljen i Berlin).

Dio pripadnika nacističkoga vodstva bio je osuđen na Nürnberškom procesu. Tijekom 1945.–47. oko 11,7 milijuna Nijemaca bilo je prognano iz bivših njemačkih i dr. područja, najviše iz zapadne Poljske (Šleska, Pomorje i dr.), Čehoslovačke (Sudeti), SSSR-a (Kalinjingradska oblast), Jugoslavije (Vojvodina) i Madžarske. Politička i druga suprotstavljanja SSSR-a i SAD-a rezultirala su sovjetskim istupanjem iz Savezničkoga nadzornog vijeća (u ožujku 1948), sovjetskom blokadom Zapadnoga Berlina 1948.–49. te trajnijom podjelom Njemačke 1949. na Zapadnu ili Saveznu Republiku Njemačku i Istočnu ili Njemačku Demokratsku Republiku, koja je postala težišna u geopolitičkoj podjeli Europe.

Zapadna Njemačka

Savezna Republika Njemačka (Bundesrepublik Deutschland – BRD, tzv. Zapadna Njemačka) proglašena je 7. rujna 1949. na području američke, britanske i francuske okupacijske zone. Njezin glavni grad postao je Bonn. Puni suverenitet i neovisnost stekla je 5. svibnja 1955. (Saarsko područje bilo je od 1945. pod francuskom upravom, a sjedinjeno je nakon plebiscita 1. siječnja 1957). Razvijan je liberalno-demokratski sustav, a nakon prvih parlamentarnih izbora u kolovozu 1949. za saveznoga je kancelara bio izabran K. Adenauer (nakon više reizbora ostao je premijer do 1963., kada ga je zamijenio L. Erhard); predsjednik je postao Theodor Heuss (1949–59). Vodeće stranke u prvoj koalicijskoj vladi bile su Kršćansko-demokratska unija (CDU), Kršćansko-socijalna unija (CSU) i Slobodna demokratska stranka (FDP). Zapadna Njemačka postupno se uključivala u zapadnoeuropske integracije; 1949. pristupila je Marshallovu planu, 1951. bila je među osnivačima Europske zajednice za ugljen i čelik (od 1957. i Europske ekonomske zajednice), a od 1955. članica je Sjevernoatlantskoga saveza (NATO). Na temelju doktrine W. Hallsteina, Zapadna Njemačka nije priznavala Istočnu Njemačku, a time ni njezine granice s Poljskom i Čehoslovačkom.

Međunjemački odnosi bili su dodatno pogoršani izgradnjom Berlinskoga zida 1961. Bliska suradnja s Francuskom u pitanjima vanjske politike i zapadnoeuropske integracije uspostavljena je 1962–63. Tijekom mandata saveznoga kancelara K. G. Kiesingera (1966–69) i posebno socijaldemokrata W. Brandta (1969–74), koji je provodio tzv. istočnu politiku (Ostpolitik), poboljšani su odnosi sa srednjoeuropskim komunističkim zemljama i SSSR-om te su priznate granice Poljske (1970.), Istočne Njemačke (1972.) i Čehoslovačke (1973.). Nakon međusobnoga priznanja (1972.), Zapadna Njemačka zajedno s Istočnom Njemačkom 1973. primljena je u UN.

Nakon studentskih nemira u drugoj polovici 1960-ih, više političkih ubojstava i otmica izvela je radikalna ljevičarska skupina Frakcija crvene armije (RAF). Od kraja 1960-ih pa do početka 1980.-ih zapadnonjemačke koalicijske vlade predvodila je Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD); iz njezinih je redova, nakon W. Brandta, za saveznoga kancelara izabran Helmut Schmidt (1974.–82). Početkom 1980.-ih CDU je ponovno postala vladajuća stranka; politički utjecajne ostale su CSU (1961.–88. predvodio ju je Franz Josef Strauss) i FDP (1974.–85. predvodio je H.-D. Genscher). Tijekom 1982.–98. savezni kancelar bio je H. Kohl; nastavio je zapadnonjemačko sudjelovanje u europskim integracijskim procesima te strateško savezništvo sa SAD-om (u drugoj polovici 1980-ih u Zapadnoj Njemačkoj bilo je oko 250.000 američkih vojnika i oko 140.000 vojnika iz drugih zemalja članica NATO-a).

Istočna Njemačka

Na području sovjetske okupacijske zone 7. listopada 1949. proglašena je Njemačka Demokratska Republika (Deutsche Demokratische Republik – DDR, tzv. Istočna Njemačka), s Berlinom kao glavnim gradom. Puni suverenitet i neovisnost ostvarila je 20. rujna 1955. Uspostavljen je državno-centralistički i jednopartijski komunistički sustav, a vlast je preuzela Jedinstvena socijalistička stranka Njemačke (SED; osnovana 1946.). Važnu ulogu u održavanju komunističkog režima imala je i služba državne sigurnosti Stasi (njemački Ministerium für Staatssicherheit), osnovana 1950. Istočna Njemačka postala je dio sovjetskoga interesnoga područja; 1950. pristupila je gospodarskom Savezu za uzajamnu pomoć (SEV), a 1955. Varšavskom ugovoru, vojnom savezu pod nadzorom SSSR-a (u lipnju 1953. sovjetske snage intervenirale su nakon radničkih nemira u više istočnonjemačkih gradova). Prvi predsjednik bio je Wilhelm Pieck (1949.–60.), a premijer Otto Grotewohl (1949.–64.). Nakon Pieckove smrti 1960. funkciju predsjednika republike preuzelo je Državno vijeće, kojim je predsjedao Walter Ulbricht (1960.–71.); pod njegovim je vodstvom započela izgradnja Berlinskoga zida (1961.) te je pomagana sovjetska vojna intervencija u Čehoslovačkoj (1968.). Predsjednik Državnoga vijeća najdulje je bio E. Honecker (1976.–89.). Tijekom njegove vlasti nastavljeno je savezništvo sa SSSR-om (u drugoj polovici 1980-ih u Istočnoj Njemačkoj bilo je oko 380.000 sovjetskih vojnika).

Rušenje Berlinskog zida

Političke promjene u SSSR-u (nakon dolaska M. Gorbačova na vlast) i sovjetsko odustajanje od geopolitičke prevlasti nad istočnoeuropskim zemljama potkraj 1980-ih vodili su slabljenju Honeckerova režima. U rujnu i listopadu 1989. u nekoliko istočnonjemačkih gradova došlo je do prosvjeda; pošto je više desetina tisuća istočnonjemačkih građana preko Čehoslovačke, Mađarske i Austrije izbjeglo u Zapadnu Njemačku, istočnonjemačke su vlasti početkom studenoga 1989. otvorile granične prijelaze prema Zapadnomu Berlinu i Zapadnoj Njemačkoj. Potkraj 1989. ukinut je jednopartijski sustav i prevlast SED-a. Inicijativom H. Kohla i H.-D. Genschera tijekom 1990. vođeni su njemačko-sovjetski pregovori o ujedinjenju Njemačke i sovjetskom vojnom povlačenju iz Istočne Njemačke (uspješno su okončani u rujnu 1990. s više sporazuma koje su prihvatili i SAD, Velika Britanija i Francuska). Granica između dviju njemačkih država formalno je ukinuta 1. srpnja 1990., ujedinjenje je proglašeno 3. listopada 1990. (Istočna Njemačka prestala je postojati te je integrirana u Saveznu Republiku Njemačku), a nakon izbora 2. prosinca 1990. za saveznoga kancelara ujedinjene Njemačke izabran je H. Kohl. Tijekom 1991–92. Njemačka je podupirala osamostaljenje republika nastalih raspadom Jugoslavije (u drugoj polovici 1990-ih njemačke snage sudjelovale su u mirovnim operacijama na području bivše Jugoslavije). U 1990-ima Njemačka je podupirala proširenje Europske unije zemljama istočne i jugoistočne Europe (ujedno je podržavala njihov ulazak u NATO). Nakon izbora u listopadu 1998. savezni kancelar postao je socijaldemokrat Gerhard Schröder (reizabran je 2002). Od studenoga 2005. premijerka je Angela Merkel (predvodi CDU od 2000). Na parlamentarnim izborima u rujnu 2017. relativnu zastupničku većinu osvojila je koalicija CDU–CSU, pod vodstvom Angele Merkel. Nakon višemjesečnih pregovora, u ožujku 2018. uspostavljena je koalicijska vlada (opet u sastavu CDU–CSU i SPD), a Angela Merkel ponovno postaje premijerka.

Političko uređenje

Prema Temeljnom zakonu (Grundgesetz) od 23. svibnja 1949. Njemačka je savezna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. U nadležnosti su savezne države vanjska politika, obrana, željeznice, zračni promet, pošta i telekomunikacije, državljanstvo, useljivanje i iseljivanje. Predsjednik republike na čelu je države, na razdoblje od pet godina bira ga izborni kolegij (Bundesversammlung), koji čine zastupnici Savezne skupštine (Bundestag) i isto toliki broj članova koje biraju parlamenti federalnih jedinica, 16 zemalja (Länder). Predsjednički kandidat ne može biti mlađi od 40 godina, može biti biran dva puta uzastopno. Predsjednik republike predstavnik je države i formalni nositelj izvršne vlasti: zastupa državu prema inozemstvu, proglašava zakone, predlaže kandidata za saveznoga kancelara, pod određenim uvjetima može proglasiti izvanredno stanje, može, na prijedlog saveznoga kancelara, raspustiti Bundestag. Predsjednik republike na akte koje potpisuje ima supotpisnika – saveznoga kancelara (Bundeskanzler) ili nadležnoga ministra. Savezna vlada (Bundesregierug) na čelu sa saveznim kancelarom ima izvršnu vlast, za svoj je rad odgovorna Bundestagu. Saveznoga kancelara i ministre bira Bundestag, kancelara na prijedlog predsjednika republike, a ministre na prijedlog kancelara. Ako Bundestag izglasa nepovjerenje saveznomu kancelaru, mora mu istodobno izabrati nasljednika (konstruktivno izglasavanje nepovjerenja). Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, koji čine Savezna skupština (Bundestag) i Savezno vijeće (Bundesrat). Bundestag ima najmanje 598 zastupnika, koji su birani na općim i izravnim izborima, na razdoblje od četiri godine. Bundesrat je sastavljen od zastupnika vlada zemalja, od tri do šest  zastupnika ovisno o broju stanovnika. Pravo zakonodavne inicijative imaju oba doma i savezna vlada. Bundesrat ima pravo suspenzivnoga veta na zakone koje izglasa Bundestag, spor se rješava u Odboru za posredovanje koji je sastavljen od deset zastupnika iz svakoga doma. Zakoni koji zadiru u ovlasti saveznih zemalja (budžet, porezni sustav, ustavne promjene) moraju biti izglasani kvalificiranom većinom u Bundesratu. Pravo je glasa opće i jednako za sve državljane s napunjenih 18 godina života. Sudbenu vlast obnašaju Savezni ustavni sud (Bundesverfassungsgericht; biraju ga Bundestag i Bundesrat, svaki po polovicu sudaca), Savezni vrhovni sud, financijski i radni savezni sudovi, zemaljski viši ustavni sudovi, okružni i kotarski sudovi. Teritorijalno-politički država je podijeljena na 16 saveznih zemalja koje imaju samostalne ovlasti na području financija, sudstva, lokalne samouprave i dr. Savezne zemlje imaju svoje ustave, koji su međusobno često veoma različiti, ali ne mogu biti u suprotnosti s Temeljnim zakonom, imaju svoj parlament (Landtag) i vladu. Veće savezne zemlje podijeljene su na pokrajine, a sve na okruge, kotare, gradske i seoske općine koje imaju izabrana vijeća i druge organe lokalne samouprave.

Nacionalni blagdan je Dan ujedinjenja i od 1990. godine slavi se 3. listopada.

Hrvati u Njemačkoj

Migracije Hrvata u Njemačku imale su uglavnom radni karakter. Započele su potkraj 19. st. te su različitim intenzitetom trajale do najnovijega doba. Nakon Prvog svjetskog rata do sredine 1930-ih nisu imale značajniji opseg i bile su sezonskoga karaktera. Znatan rast bilježe od 1937., a najveći je bio 1939. Odlazak se odvijao u sklopu državnog ugovora, angažiranjem njemačkih poduzeća ili ilegalno. Točan broj doseljenika teško je odrediti jer evidencije nisu vođene prema nacionalnoj pripadnosti. Specifičan oblik migranata bili su torbari (pokućari) iz Imotske krajine koji su prodavali sitnu galanteriju. Odlazak hrvatskih radnika u Njemačku za NDH odvijao se u sklopu međudržavnih ugovora, a često je bilo i nasilno. Procjenjuje se da ih je početkom 1944. bilo oko 180.000.

Nakon Drugog svjetskog rata iseljivanje je uglavnom prestalo, a obnovilo se sredinom 1960-ih (Zapadna Njemačka), dosegnuvši najveće razmjere početkom 1970-ih. U međuvremenu, u Zapadnoj se Njemačkoj stvorila značajna skupina političkih emigranata koji su potkraj Drugog svjetskog rata otišli iz Hrvatske ili ih je njegov kraj zatekao u inozemstvu. Oni su razvili znatnu političku djelatnost u svojim organizacijama od kojih su najznačajnije bile Ujedinjeni Hrvati Njemačke i Hrvatski narodni odbor, a njihova najpoznatija glasila: Hrvatska država, Hrvatska sloboda, Hrvatska domovina, Kroatische Berichte, Vjesnik hrvatskih iseljenika i radnika u Njemačkoj, Bilten Hrvatske kršćansko-demokratske stranke. U Bonnu je od 1985. djelovao Hrvatski informacijski ured Hrvatskoga narodnog vijeća. Od sredine 1980-ih u Zapadnoj Njemačkoj su djelovale hrvatske kulturne i sportske zajednice održavajući manifestacije poput Dana hrvatske kulture i sl. Za očuvanje identiteta brinule su se hrvatske dopunske škole; posebno mjesto pripada hrvatskim katoličkim misijama (potkraj 20. st. djelovalo ih je 87 sa 112 svećenika). Jedan dio ekonomskih migranata (''gastarbajtera'') vratio se u domovinu, a drugi je odlučio ostati do stjecanja mirovine ili stalno. Naraštaji rođeni u Njemačkoj u pravilu zauzimaju viša mjesta na društvenoj ljestvici od roditelja, ali su podložni i asimilaciji.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.