Najokrutniji komunistički zatvor u kojem se nije smjelo pričati i ležati

Optužen za "zločin protiv čovječnosti", Alexandru Visinescu (90) osuđen je na prvostupanjskom sudu u srpnju ali je podnio žalbu. Presuda je sada konačna.

Optužen je da je podvrgnuo "režimu istrebljenja" političke zatvorenike u zatvoru Ramnicu Sarat, jednom od najstrašnijih komunističkih kaznionica u Rumunjskoj.

Njegova odvjetnica tvrdila je da nema "nikakvih dokaza o namjeri optuženika da nanosi dodatne patnje u odnosu na ono što je bilo predviđeno ondašnjim zakonom".

Visinescu nikada nije izrazio žaljenje ili zatražio oprost od žrtava, tvrdeći da je samo "slušao naredbe" nadređenih i poštivao važeće zakone.

Najmanje 14 političkih zatvorenika umrlo je tijekom službe Visinescua, između 1956. i 1963., u "paklu tišine" Ramnicu Sarat, gdje je svaki zatvorenik bio sam u ćeliji i nije smio ni s kim razgovarati, a dok je on vodio zatvor kroz njega je prošlo 138 zatvorenika.

U zatvoru Ramnicu Sarat su politički zatvorenici i intelektualci od 1956. do 1963. bili brutalno mučeni i nerijetko ubijani. 

Zatvorenike su držali u hladnim ćelijama bez grijanja, te u samicama u kojima su bili izgladnjavani, nije im se davala medicinska pomoć i svakodnevni su bivali pretučeni.

Ramnicu Sarat bio je najbrutalniji komunistički zatvor u Rumunjskoj u kojeg su bili zatvarani svi protivnici režima, a tamo ih je čekala okrutna svakodnevica – mučenja, tučnjave, pa čak i pokušaji preodgajanja kada su im htjeli 'iz glave izbiti liberalne ideje'.

Djelatnici zatvora birani su iz redova komunističke partije, svi su imali isti zadatak, kojeg su napismeno dobivali od direktora zatvora: sve izdajnike, konspiratore, sabotere, neprijatelje proleterijata treba natjerati da 'pišaju krv'.

Nisu smjeli izlaziti iz ćelija, osim kada bi im bilo naređeno, a medicinsku pomoć bi dobili tek u rijetkim slučajevima, kada bi išli na saslušanje na sud. Čuvari su imali naredbu da ne pokazuju nikakve znakove humanosti, te da slučajno ne bi poklekli i na bilo koji način zatvorenicima olakšali boravak u zatvoru.

Dan im je počinjao u pet sati ujutro i završavao u 22 sata. U tom periodu zatvorenici nisu smjeli ležati u krevetu, već su smjeli samo stajati ili uspravno sjediti na sjedalici u ćeliji i to licem okrenuti prema vratima kako bi ih čuvari mogli kontrolirati.

Isto tako nisu smjeli prilaziti prozorima, a osim što nisu smjeli razgovarati međusobno, nisu smjeli proizvoditi nikakve zvukove koji bi se čuli izvan zidina.

Kada bi ih posjetio čuvar ili liječnik, zatvorenici su se morali okrenuti prema zidu, a samo kada bi im se oni obratili mogli su se okrenuti i odgovoriti na pitanje.

Nikad nitko od čuvara ili liječnika nije ulazio sam u ćelije, već su uvijek bili u pratnji još jedne osobe. Za bilo kakvo kršenje discipline kazna je bila samica.

Na krevetu u samici nije bilo madraca, pa su zatvorenici spavali samo na okviru kreveta, a bile su im prepolovljene dnevne porcije hrane. 

One koji su ozbiljno kršili pravila ponašanja osobno je tukao Visinescu. Prema navodima zatvorenika, Visinescu je jednom pretukao nepokretnog zatvorenika i polijevao ga hladnom vodom.

Jedan put ili dva puta tjedno zatvorenik je imao pravo na šetnju od dvadesetak minuta. U tih dvadesetak minuta zatvorenik bi morao hodati pognute glave i rukama zavezanim za leđa i to što dalje od zatvorskih prozora kako ga drugi zatvorenici ne bi vidjeli i kako ne bi mogao s njima kontaktirati.

Za hranu su zatvorenici dobivali uglavnom bistru juhu, kupus, krumpire i ponekad grah. Obroci nisu imali više od 600 kalorija dnevno, čime se zapravo išlo na istrebljenje glađu.

Neizdrživa hladnoća u ćelijama bila je jedna od najgorih stvari za zatvorenike. Prema svjedočenju jednog preživjelog, Ovidiu Borecea, kreveti su bili smješteni blizu prozora kroz koje je snijeg ulazio u sobu, pa su se ujutro budili prekriveni snijegom.