Hoće li Španjolska doživjeti hrvatski scenarij

Maria Rosario, 26-godišnja politologinja, vraća se za blagdane iz Pariza u rodnu Andaluziju, regiju na jugu zemlje odakle su mnogi emigrirali u inozemstvo baš poput nje. U nedjelju će u Madridu sjesti na prvi autobus kako bi stigla na vrijeme pripomoći u „rušenju korumpirane elite“.

„Bitno je da nas izađe što više pa da im pokažemo kako nam je dosta lažne demokracije“, rekla je Rosario Hini u Madridu. Ona će svoj glas dati Ujedinjenoj ljevici, antikapitalističkoj stranci koja prema anketama tjedan dana uoči izbora zauzima peto ili šesto mjesto.

Stopa nezaposlenosti mlađih od 25 godina iznosila je lani 53,2 posto u Španjolskoj te je bila najviša u Europskoj uniji, podatak je europskog statističkog ureda Eurostat. U Grčkoj gdje je nezaposlenost mladih dosegnula 52,4 posto pobijedila je Siriza pa neki Španjolci vjeruju da je i kod njih moguća promjena.

U Španjolskoj se od uvođenja demokracije 1978. na vlasti mijenjaju konzervativna Narodna stranka i stranka lijevog centra Španjolska socijalistička radnička stranka (PSOE).

PSOE je 2011. u jeku gospodarske i financijske krize izgubio vlast, a Narodna stranka je u cilju spašavanja posrnulih banaka posudila novac od međunarodnih kreditora. Kako bi vratila sredstva i kreditni rejting zemlje povisila je poreze, a srezala izdatke za obrazovanje, zdravstvo, kulturu i socijalna davanja.

Rosario, poput svojih kolega s diplomama društvenih znanosti, nije pronašla posao pa više nije mogla plaćati najam stana u Madridu. Javila se na oglas za čuvanje djece u Švicarskoj, zemlji u koju su siromašni Španjolci odlazili u emigraciju 1960-ih.

„Za mnoge današnje mlade situacija se ponovila“, kaže Castor Diaz, profesor međunarodnih odnosa sa Sveučiliša Carlos III. Lani je zemlju napustilo 78.785 Španjolaca, gotovo dvostruko više nego 2010.

No za razliku od tisuća svojih prethodnika María Rosario nije našla što je tražila. Njezin posao čuvanja djece, kako je stajalo u oglasu, uskoro se pretvorio u posao kućne spremačice bez slobodnog vremena kod bogate obitelji. Njezin gnjev prema eliti ondje je dodatno porastao, napominje.

Joelle Bergere Dezaphi, profesorica političke psihologije s Universidad Complutense de Madrid, objašnjava kako “na fakultetu primjećuje radikalizaciju mladih”. Ona govori o problemu nove “Ni-Ni” generacije, odnosno osoba koje “niti rade niti studiraju”.

“Rastući broj mladih bez posla i mogućnosti studiranja potpaljuje situaciju. Sve je moguće”, kaže na hodniku čiji su zidovi išarani revolucionarnim porukama i plakatima stranaka Podemos i Ujedinjena ljevica.

Ogorčenje mladih kulminiralo je u srijedu fizičkim napadom na španjolskog premijera Mariana Rajoya u njegovoj rodnoj regiji Galiciji na sjeveru zemlje. Rajoya, 60-godišnjeg lidera Narodne stranke, šakom u lice je udario 17-godišnji mladić koji je nakon uhićenja podigao palac u zrak na što mu je dio okupljenih uzvratilo pljeskom.

Premijer, kojemu je slomio naočale, nastavio je kampanju poručivši da ga neće tužiti. Ovakav događaj, nezabilježen prijašnjih godina, naišao je na osudu.

Luz Pérez, 27-godišnja pravnica koja je tek nedavno pronašla posao izvan struke, kaže da će na izborima podržati Rajoya. Njezina obitelj tradicionalno glasa za njegovu stranku, a njoj je bilo žao zbog fizičkog napada kao i neugodnog verbalnog nasrtaja koji je tijekom televizijske debate lansirao Pedro Sánchez, lider PSOE-a.

“Narodna stranka ima iskustva u vođenju države za razliku od novih stranaka koje bi nas odvele u neizvjesnost”, napominje. “Vjerujem da je za Španjolsku bolje da ostane ista vlada jer izlazimo polako iz krize”, dodaje.

Narodna stranka je uvela novi, liberalniji zakon zahvaljujući kojem je poslodavcima lakše otpuštati i zapošljavati radnike što je stvorilo tisuće slabo plaćenih i privremenih poslova. Neki zaposlenici sada su zaštićeni starim ugovorima dok mladi poput Luz Pérez rade za niže plaće no barem imaju posao. Nekad je u Španjolskoj postojao izraz “mil eurista”, odnosno mlada i perspektivna osoba koja zarađuje malih 1000 eura mjesečno. No danas bi većina istog trena prihvatila bilo kakav posao uz toliki iznos.

Kada se 2008. godine financijska kriza prelila iz SAD-a u Europu puknuo je u Španjolskoj nekretninski balon u koji su godinama investirani milijuni eura. Cijene su odjednom počele padati, poduzeća se zatvarati pa je stopa nezaposlenosti u sedam godina porasla sa 7,8 posto na 27,5 posto.

Od srpnja do rujna, međutim, nezaposlenost je pala na 21 posto. Premijer Rajoy tvrdi da će 4,8 milijuna nezaposlenih prepoloviti na 2 milijuna ukoliko mu daju novi mandat. “Nije vrijeme za političke eksperimente”, poručio je dok s nizova njegovih plavih plakata u centru Madrida piše “Španjolska ozbiljno”. Za iduću godinu najavljuje 3 postotni gospodarski rast, što u uvjetima koji vladaju u eurozoni gura Španjolsku u europski vrh.

No dan uoči izbora više od 30 posto Španjolaca ne zna kome dati punomoć za upravljanje tom mediteranskom zemljom u iduće četiri godine, a stranke posljednjih dana usmjeravaju svoje napore u privlačenje mladih.

Birače od 18 do 30 godina najviše privlači Podemos (Možemo) koji proziva “kastu” – korumpirane, bankare, političare i povlaštene – za sve nedaće u zemlji, pokazuje anketa kuće Celeste-tel objavljena prije osam dana.

Mnogi birači se identificiraju s mladim vođama Podemosa, liberalnih Građana koji obećaju izbacivanje korupcije iz postojećeg sustava, te Ujedinjene ljevice koja poziva na klasnu borbu. Vođa Podemosa Pablo Iglesias ima 37 godina, lider Građana Alberto Rivera 36, a prvi čovjek Ujedinjene ljevice Alberto Garzón samo 30.

Maria Rosario, čija je rodna Andaluzija jedno od uporišta ljevice, žali što nije došlo do “narodnog jedinstva” među srodnim strankama no vjeruje da će u nedjelju sadašnja politička panorama otići u prošlost.

“Staroj političkoj eliti odbrojani su dani”, poručuje.