Francuski filozof i književnik Pascal Bruckner oštro poručio predsjedniku Emmanuelu Macronu: 'Hoćemo li žrtvovati starije kako bismo spasili ostale putnike?'

Ta je njegova odluka zabrinula, ali i revoltirala brojne Francuze. Naime, mnogi smatraju da mjere nisu do kraja dobro osmišljene i da ova odluka, de facto, znači - diskriminaciju francuskih građana.

Nije Macron jedini koji je najavio takve mjere, na istom fonu oglasila se nedavno i predsjednica Europske komisije Ursula van der Leyen.

Francuska javnost dodatno je uznemirena i nakon što je Jean Delfraissy, predsjednik Stručnog vijeća za Covid-19 15. travnja predložio da se zatvaranje starijih osoba proširi i na osobe "s dugoročnim stanjima, kao i mlade ljude s patologijom i pretile".

Moralne dvojbe na koje ukazuje veliki francuski intelektualac

Pascal Bruckner, renomirani francuski književnik, autor brojnih djela, poznat je i kao gorljivi kritičar agresije Srbije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Kosovo, a 1999. godine branio je i vojnu intervenciju NATO-a protiv Srbije.

U Hrvatskoj je postao vrlo popularan zbog svojeg izvrsnog djela ''Babilonska vrtoglavica'', objavljenoga 1994. godine

Stoga je Bruckner, u najutjecajnijem francuskom časopisu, Le Figaro, od 18. travnja 2020. oštro reagirao na najave restriktivnih mjera predsjednika Macrona protiv starije populacije za vrijeme pandemije.

Prenosimo dio toga zanimljivoga razgovora i promišljanja ovoga velikoga francuskoga intelektualca.

Što mislite o prijedlozima da se donesu mjere za dugotrajno ograničavanje kretanja ljudi starijih od 65 godina?

Moj kategorički odgovor je: ne. Ograničiti kretanje starijih osoba do rujna pa onda, zašto ne i do Božića, dakle, uspostavljanje nekakvog dobnog razreda za one koji su 'krivi' zato jer su rođeni sredinom 20-stoljeća, neustavno je i krši načelo jednakosti. To je stara, utilitaristička ideja prema kojoj je, kao garancija dobrobiti za članove neke zajednice, prihvatljivo žrtvovati dio članova te iste zajednice. zapravo, to je ona poznata dilema broda punog do vrha u bijesnom moru: tko će biti žrtvovan kako bi spasio ostale putnike?

Ograničavanje kretanja starijih osoba sve do prvog mraza značilo bi, zapravo, da trebaju platiti za nedostatke medicinskog sustava, odnosno, zatvoriti starije do nove uredbe, kako bi se oslobodili kreveti za reanimaciju. Sav apsurd te mjere ogleda se već u tome što stariji građani mogu izaći na sat vremena dnevno, što ih neminovno izlaže hirovima virusa. Pa onda su ih mogli zatvoriti odmah, nije li tako?

U svojoj knjizi 'Kratka vječnost' pišete o 'babljem ljetu' koje, između ostaloga, simbolizira doba starosti. Prijedlozi Macrona i drugih kao da cijelu generaciju koja se, većinom, osjeća u odličnoj  formi, želimo silom 'pogurati' u to 'bablje ljeto'?

Točno tako. Starije se infantilizira pod krinkom njihove zaštite. Ignoriramo napredak u proteklih pola stoljeća i činjenicu da je životni vijek relativno zdravog pojedinca produljen za 20-25 godina. Kaže se kako su smrt i život usko povezani i da moramo prihvatiti tu neminovnost. Naravno, no upravo genijalnost modernog doba omogućila nam je da pomaknemo fokus i odgodimo neminovni kraj. Sa 60, 70 pa i 80 godina osjećamo radost što smo živi i još uvijek aktivni u dobi kada su naši djedovi i bake jednom nogom već bili u grobu. Pravo pitanje je: tko je star i u kojoj dobi? Zdrav 70-godišnjak u manjoj je opasnosti od 40-godišnjih pretilih osoba.

Starjeti znači postojati u vremenu koje je sve kraće, planirati postepeno budućnost na kraće staze. Svaki novi dan je prvi dan ostatka naših života koji se skraćuje proporcionalno tome kako se krećemo naprijed u vremenu. Starjeti znači i biti svjestan toga da nam se sve broji, svaki sat koji prolazi smanjuje nam izbor.

Zbog prekida veza između generacija, ljudi mogu umrijeti od tuge, mogu se pojaviti latentne bolesti, a sve to zbog mračne ideje da se one starije, koje se doživljava parazitima, makne negdje daleko kako bi se oslobodio prostor za one 'zelenije'. Ne žele svi pripadnici mlađih generacija baciti roditelje i djedove i bake u more. Živjeti znači živjeti s drugima; nevidljiva pupčana vrpca povezuje nas s njima, već i sam pogled na voljene djedove i bake pomlađuje srca i duše jednako jako kao lijekovi.

Jedino prihvatljivo bilo bi donositi odluke od slučaja do slučaja, ovisno o stanju zdravlja svakog pojedinca, odnosno voditi računa o onim najslabijima kod svakog izlaska izvan doma.

Mnogi su u sadašnjoj krizi slavili pakt generacija, u kojemu je mladost popustila pred zabrinutošću za starije osobe. No, ne riskiramo li time generacijski 'rat' između mladih i starih, koji bi mogao biti jači nego ikad?

Ovo vrijeme je vrijeme 'ageizma', diskriminacije pojedinca prema njihovom datumu rođenja. Smrt 'tih staraca' zbog 'zdravstvenih razloga' tek je iluzorna utjeha; jer, nije rješenje ograničavanje kretanja starije populacije, ishod ove krize ovisi prije svega od uspješnosti i brzine znanstvenih istraživanja i proizvodnje dovoljnih količina medicinske opreme.

Ispreplitanje generacija kroz veze, prijateljstva, interese, razgovore integralni je dio života na kugli zemaljskoj. I ako baš hoćete, postoji jedna osoba koju bi ovakva mjera kaznila iznad svega: prva dama, koja ima 67 godina. Rekao bih: Vojnikinja Brigitte mora biti hitno spašena!

Cijeli intervju može se pročitati u magazinu Le Figaro.