BIVŠA ŠEFICA MAFIJE 'Sviđalo mi se gledati strah u tuđim očima dok držim pištolj‘

Postala je desna ruka vođi Perrellijeva klana i time prva i najmlađa žena ubojica podno Vezuva, točnije u gradu Napulju gdje je druga strana zakona za svijet kriminala zapravo ona prava. Nikita je u mafijaškom svijetu bilo kodno ime za Cristinu Pinto. Riječ je o ženi koja je zagazila u 52. godinu života i iza koje je nešto više od 22 godine provedene po talijanskim kaznionicama jer je u pet krvavih obračuna dala svoj bešćutni obol.

Nakon njezina izlaska iz zatvora 2014. godine, slovenski autor Siniša Gačić nekoliko je godina o njoj je snimao dokumentarac te ga nazvao "Kći Camorre", koji će ovu nedjelju premijerno gledati zagrebačka publika na ZagrebDoxu. Povodom te premijere, stupili smo u kontakt s Cristinom Pinto koja je pristala za Nedjeljni Jutarnji osvrnuti se na svoj turbulentan život te ga ukratko sažeti u jednosatnom telefonskom razgovoru iako joj je, kako je istaknula, draži razgovor oči u oči.

Ostala je pritom ugodno iznenađena što će hrvatska publika imati prilike konačno vidjeti dokumentarac o njoj i s njom u glavnoj ulozi, jer je situacija s Covidom-19 stopirala mnoge manifestacije diljem svijeta.

"Žao mi je što osobno ne mogu prisustvovati premijeri jer osim zbog korone, priječi me i moja prošlost zbog koje još uvijek imam neka ograničenja izvan granica. Prošlost je takva kakva je. Promijeniti je ne mogu, ali nemam problema o njoj govoriti, barem ne u onom dijelu koji je javno poznat i za koji sam odslužila kaznu. Camorra nije igra. Članstvo u njoj još manje. Kriminal se ne isplati, ali u ono vrijeme, tih kasnih 80-ih i ranih 90-ih, nekako mi se sve to činilo u redu. Isplativo i kao da je trebalo biti tako. Recimo da je to bila sudbina" kaže Cristina Pinto. Na upit je li pogledala film, odgovara da nije jer još nije stigao do Italije. Pritom se odmah osvrće kako je dokumentarac čista, surova stvarnost.

U tom filmu nema glume. To su tri epizode moga života. Prije zatvora, ono što sam prošla u zatvoru i sad na kraju život poslije svega s partnerom koji je uz mene cijelo vrijeme već 30 godina i koji sad u najtežim mukama umire od raka. Nije lako, ali ne tražim ničije sažaljenje - uvjerava dalje i uzvraća protupitanjem: 'Što vas zanima? Odgovorit ću koliko mogu jer sedam postulata Camorre, koja više nije onakva kakva je bila, ja i dalje poštujem. Nema izdaje'. Predložila sam joj da krenemo ispočetka ma gdje god taj kriminalni početak bio. Vratili smo se u njezine srednjoškolske dane. U dobi od 16 godina njezina obitelj proživljavala je krah. Roditelji su se razvodili, a problemi sa zakonom njezinoj majci nisu bili nepoznanica. Njezin mlađi brat je, pak, umro od predoziranja. A njoj se nije školovalo, morala je negdje ispucati prikupljenu negativnu energiju. I to doslovno.

"Začas sam otišla stranputicom i počela krasti. Od sitnih uličnih džeparenja do ozbiljnijih u kojima nas je bilo još troje, četvero. Muvali bi se oko ljudi na ulicama i džeparili. Prodavao se i hašiš na sitno. Organiziraš se, malo pomalo skupljaš. Loptaš se tuđom imovinom, na tuđoj muci. Nije to bilo normalno odrastanje, ali ja sam bila sve buntovnija. Puna negativne energije, razočaranja, ljutnje. To je bilo naše djetinjstvo, a oko mene djeca iz obitelji koje imaju prazne hladnjake, šuplje cipele i roditelje koji ne mare", prisjeća se Pinto.

Škola joj je bila sve manje na pameti. Zbog tih uličnih zakulisnih pljački stekla je "dobar glas", kao netko tko je uporan i ne odustaje dok se posao temeljito ne odradi. I fizičkim izgledom odskakala je od mase jer su njezini plavi pramenovi na kovrčavoj smeđoj kosi bili svojevrsni pečat. No tad je upoznala vođu bande Perrelli, stanovitog Marija, za kojeg se inicijalno špekuliralo da su u vezi i da ju je zato uzeo "pod svoje". A prave razloge ulaska u Camorru odbija otkriti jer bi "kompromitirala jednu osobu".

"Među nama nije bilo ljubavi nego čvrsto prijateljstvo i to ono neraskidivo, kako mi se barem tada činilo, jer sam se zaklela njemu i Camorri na vjernost. Imao je u mene povjerenje, a kad je jedna žena među puno muškaraca Camorre, stalno su pred tobom novi izazovi, nova dokazivanja. I moraš od sebe dati najbolje", zastajkujući kaže.

No, što joj se zapravo sviđalo, što joj se uopće moglo svidjeti na vođi jedne tako opasne kriminalne skupine? Cristina otkriva u dahu: "Sviđalo mi se njegovo ophođenje prema drugima, a kad je govorio o Camorri, svjetlucale su mu oči. Postala sam mu odana. A kako sam u svijetu kriminala već bila poznata, kad su me primili u Camorru, nije bilo nikakve ceremonije i zakletve kao što to radi 'Ndranghetta. Mario je uzeo moju ruku i u nju mi stavio pištolj i novčanicu od 500 tisuća lira koje su ubrzo postale milijun lira tjedno".

Cristina je bossu čuvala leđa, bila mu fizička zaštita, a vodila mu je i logistiku organizacije atentata. Donosila mu je i dnevne novine ako bi mu se čitale vijesti. U klanu je imala svoju četveročlanu grupu. Svako je imao svoju ulogu i bio zadužen za poslove s drogom, oružjem i utjerivanjem dugova. Te greške koje je činila četiri, pet godina svoje mladosti, u ono su joj se vrijeme činile u redu i smisaone. Jer o budućnosti nije razmišljala već se živjelo od danas do sutra.

"Što sam pak vidjela u Camorri kao organizaciji? Hm, pa onaj osjećaj kad pucaš iz oružja, osjećaš se veliko i oslobađaš nagomilanu energiju. Osjećala sam se i većom nego što sam htjela biti. Sviđalo mi se gledati strah u tuđim očima dok pištolj držim u ruci. Sviđalo mi se i naređivati drugima. Kao grupa bili smo uhodani, vojnički izdrilani jer, kad si u Camorri, promijeniš se cijeli, baš kao i tvoj život što se okrene za 180 stupnjeva. Pritom ne mislim na odjeću nego na način govora, kretnje, ponašanje, ophođenje prema drugima. Taj svijet povlačio je za sobom i luksuz. Velike količine luksuza. Skupi auti, skupa hrana po restoranima, oružje, novac u potocima. Ne možeš odoljeti. Pravilo je da što manje izlaziš, što si manje viđen, to bolje. Zauzvrat se traži poniznost, tišina i vjernost Camorri. Zapravo, imala sam osjećaj da je moja moć sve veća i veća, a pritom nisam bila svjesna da ona nije moja i da ja u svojim rukama nemam ništa nego ima on, boss", dodaje bivša mafijašica tvrdeći da je, prije nego što je postala žrtva vlastitih grešaka, bila žrtva onih tuđih.

Svejedno, kaže, onda joj je bilo dobro. Potkrepljuje to činjenicom da je "mušku figuru zamijenila žena, kao što se to njoj dogodilo kada je zamijenila šefa mafije nakon njegova uhićenja. U rukama je imala sve moguće ovlasti pa i moć da naloži nečije ubojstvo". Dok je davne 1992. godine Hrvatska krvarila u ratnom vihoru, s druge strane Jadrana, Cristinina Camorra je s lica zemlje izbrisala 40 osoba. Zalutali metak sukobljenih klanova bande zalutao je i u 11-godišnjeg dječaka Fabija dok se s roditeljima vraćao kući.

Bili su to sukobi klanova bande koji su se borili za moć, za ono tuđe unatoč 10. Božjoj zapovjedi koje su se, kao vjernici, oni svi redom strogo držali. Vraćajući se na smrt 11-godišnjeg dječaka koji je poginuo u unakrsnoj vatri kao nevina žrtva, pitam Pinto je li osjetila potrebu barem ispričati se, ako ništa drugo, dječakovoj obitelji kad se već njezino ime posvuda povezuje s njim? Pinto se zahvaljuje na pitanju i pritom odrješito odgovora da ona osobno nema veze sa smrću tog školarca već da je za njegovu smrt odgovorna druga osoba iz suprotnog klana.

"Ne vidim čemu ta medijska potreba da me se okrivljuje za smrt tog dječaka. Radi klikova i tiraže? Kad je ubijen, tamo nisam bila, a poznato je da ga je ubio drugi čovjek. No, po tome bi se cijela Camorra trebala ispričati apsolutno svim obiteljima svojih žrtava, zar ne? Je li to izvedivo i realno? Samo da napomenem da smo mi, Camorra, u ono vrijeme, platili pogreb tog dječaka i tjedno davali njegovom ocu 500 tisuća lira", dopunjuje se Pinto.

Smrt tog nevinog školarca, koji je postao najmlađa žrtva Camorre koja je tada imala pravilo da se djecu i žene ne dira, digla je Italiju na noge. Istražitelji su početkom 1992. počeli sužavati krug i ozbiljno se uhvatili ukoštac s napuljskom mafijom. Kad su lisice na ruke stavljene Perrelliju, vođi Cristinina klana, ona je preuzela njegovu šefovsku palicu. Vodila je financije, organizirala akcije i sjedila na dva stolca jer je već bila majka malene djevojčice s kojom je u naručju i jednim kovčegom bježala pred karabinjerima kroz napuljske kvartove pokušavajući pronaći tajno utočište.