Zadnji Hrvat Grabovice: Bez pravne odgovornosti za etničko čišćenje nema suživota; najmlađa žrtva imala je samo četiri godine

Grabovica je bila maleno hrvatsko selo s oko 40 hrvatskih obitelji. Živjeli su u miješanoj sredini sa susjedima Bošnjacima iz okolnih sela.

"Nikakvih problema nikada nije bilo. Nismo se tolerirali. Mi smo živjeli pravim suživotom! Djeca su imala 6 i 3 godina te kobne 1993., a ja sam, u to vrijeme, držao restoran na mjestu gdje je i danas. Već u ožujku 1993. su postavljeni punktovi. Osjetila se napetost…", rekao je Drago Mandić za portal Dnevnik.ba.

Početak sukoba

Prvi napad na Grabovicu bio je 10. svibnja 1993.

"Napadnuti smo sa svih strana, a u napadu su ubijena dva HVO vojnika. Sposobni su odvedeni u logor u Jablanicu.

'Ako želiš da ti djeca žive - vodi ih iz Grabovice', rekao mi je susjed Bošnjak nedugo nakon što je Grabovica osvojena. Tako sam i napravio. Djecu sam poslao u Mostar, zatim dalje na obalu, na sigurno.  Ja sam ostao… Kuću su mi odmah zapalili, a ja sam se povukao u planine. Noću bih silazio do kuće po vodu. Područje su uskoro minirali… U lipnju sam se, preko planine, povukao u Mostar. Ostao sam sam. U Mostaru sam opet bio vojno angažiran. Počeo sam raditi u hotelu 'Ero' 1994., a radio sam 25 punih godina", rekao je Mandić.

Etničko čišćenje Hrvata Grabovice, rujan 1993.

 "Na Malu Gospu je počeo pokolj. Pobili su sve civile koje su pronašli, a onda su prešli s druge strane rijeke.

Jedinica ABiH 'Čedini vukovi' upala je u selo. Pobili su sve Hrvate na koje su naišli. Ovdje, u našim kućama u Grabovici, je bilo izbjeglica muslimana iz Stoca i Čapljine. 'Vukovi' su znali koga zaobići, a koga ubiti… S druge strane rijeke su ubili petero.

To nisu bili ljudi, to su bile zvijeri. Pijani i drogirani masakrirali su i mučili civile.

Treći dan od pokolja mini bus je došao i preostale civile odvezao u logor u Jablanicu, među njima – moga oca i majku, njih ukupno 17. Ubijena su 33 civila, 11 tijela je razmijenjeno, a za 19 njih se još uvijek traga…", rekao je Mandić.

Preživjeti pokolj

"Nažalost, ratne strahote zauvijek oblikuju čovjeka. Svaki dan padaju granate, puca se, ubijaju se žene, djeca… Kad sve to vidiš – okameniš", rekao je Mandić. 

Njegova obitelj se u Mostar vraća 1994. U unajmljenom stančiću Drago i supruga su odgojili djecu, a u Grabovicu se vratili prije pet godina.

Grabovica je danas prazna. Selo i crkva u ratu su spaljeni do temelja.

"Uz Božju pomoć obnovili smo desetak kuća, ali se nikada nitko nije vratio. Dođu vikendom ili ljeti na par tjedana".

U svom na svom

"Ja sam ovdje najsretniji. Tu sam na svom, tu sam se rodio. Supruga i ja jesmo sami, ali eto, Bog je s nama. Sadimo baštu, preživljavamo. Nemamo sekundarna primanja, pa nam je Covid-19 jako teško pao. Još uvijek ne ostvarujem prava na mirovinu", rekao je Mandić.

Dragin restoran je nadaleko poznat po kozletini. Otvoren je u obnovljenoj kući prije pet godina.

"Najveća radost je što smo na svom. Da nam jedna plaća ostane - dobro nam je. Svatko nam dođe, svi su dobrodošli. Mržnja razara. Jesmo nastradali, ali naša vjera nas uči oprostu. Drago mi je da dobrih ljudi ima među svima. Psihički sam jaka osoba i vjera me nosi. Nedjeljom idemo na misu u Jablanicu, a jednom mjesečno se održava misa u crkvi u Drežnici. Tu obnavljam dušu. Svoju djecu sam isto odgojio. Da budu ljudi. Kad smo se tek vratili bilo je nekoliko manjih incidenata, a nikad nisam osjetio energiju odvojenih života. U svojoj lokalnoj zajednici živimo mirnim i spokojnim suživotom", objasnio je.

Zločin bez kazne

Za ovaj ratni zločin bio je 10. rujna 2001. optužen ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović, po zapovjednoj odgovornosti. U optužnici je navedeno da Halilović nije poduzeo mjere za sprječavanje pokolja u Grabovici (za kojeg je znao unaprijed). Haaški sud oslobodio ga je odgovornosti za slučaj Grabovica.

Po izvršenju pokolja cijelo područje Grabovice bilo je blokirano s ciljem prikrivanja zlodjela. Postavljeni su punktovi, sa svih strana, da se ne može saznati ništa o masakru. Ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji -  nitko nije mogao ući u Grabovicu.

Najmlađa žrtva bila je Mladenka Zadro koja je imala samo četiri godine.

"To najviše boli. Da je barem netko osuđen. Postoji zapovjedna odgovornost. Mi 27 godina čekamo na pravdu. Kad ovdje nema pravde – nek' im Bog sudi. Jedino ta kazna neka ih stigne. Boli što ne znamo gdje su tijela. Pretpostavlja se da je Mladenka Zadro, zajedno s majkom, bakom i djedom, na dnu Neretve. Da nam barem kažu gdje su. Da odemo odati počast. Da bacimo cvijeće u Neretvu i oprostimo se. Radi se o etničkom čišćenju. To boli i susjede Bošnjake. Žrtva je žrtva. Rane još nisu dobro zarasle.

Ako se ovaj zločin ne osudi – nema pravog pomirenja. Onemogućava nam se suživot", ispričao je Mandić.

Drago sa suprugom danas živi mirnim životom. Kao prvi (i jedini) hrvatski povratnik u Grabovici nada se boljoj budućnosti. Kao izuzetno religiozan čovjek – zna da Božjem sudu nitko ne može pobjeći. Kao racionalno biće, ipak, želi vjerovati da će institucije Bosne i Hercegovine, kad-tad, odraditi svoj posao.