TRAVNIK - BOSANSKI VUKOVAR Protjerano je gotovo 20 tisuća Hrvata, ubijeno 118 civila, a u obrani grada poginula su 572 branitelja

Za ritualna ubojstva u kampu Orašac i selu Miletići oslobođen je pred Haaškim tribunalom Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa, a za mudžahedinsko strijeljanje na Bikošima, oslobođen je Rasim Delić, načelnik Glavnog stožera Armije BiH.

"U očekivanju napada HVO-a na Travnik, mi smo već u tajnosti planski rasporedili snage, ne samo unutar grada, već na cijelom prostoru", rekao je svojevremeno zapovjednik OG Bosanska Krajina, general Mehmed Alagić iz Sanskog mosta koji je rukovodio operacijom 'oslobađanja' Travnika.

Međutim, zapovjedništvo 3. korpusa tzv. Armije BiH za borbu protiv srpskih paravojnih snaga na području Travnika nije imalo ni tajni ni javni plan jer to, kako je sam Alija Izetbegović govorio, ratni lider muslimanskog naroda, nije bio njihov rat. Prema planu Krajina-92 Banjalučkog korpusa JNA, ciljevi srpskih teritorijalnih pretenzija bili su Jajce, Bugojno, Travnik, Kotor Varoš te Usora i Žepče radi spajanja Teslića i Zavidovića.

Dok su brigade HVO-a u Travniku, Travnička i Frankopan, kao i ostale postrojbe Zbornog područja HVO-a Vitez, branile Središnju Bosnu i zaustavile prodor JNA na Komaru, Mravinjcu, Vlašiću, snage Armije BiH uvozile su mudžahedine i spremale se za rat protiv HVO-a i Hrvata u Središnjoj Bosni.

U travnju 1992. godine pripadnici srpskih paravojnih snaga počeli su napade na civilno pučanstvo Travnika, a zborno područje HVO-a Vitez postavilo je obrambene linije na Vlašiću prema uputama generala Praljka.

Za to su vrijeme predstavnici Vlade HVO-a u Travniku pozivali muslimansko rukovodstvo da se pridruži borbama za i oko Vlašića, a kada se to konačno i dogodilo, puške su uperili na HVO.

Devet hrvatskih sela, podvlašićkog kraja, stradalo je od tzv. JNA, gotovo pet tisuća ljudi protjerano je, uglavnom su pristigli u dolinu Bile i počinjen je  masakr na Galici  nad 14 zarobljenih pripadnika Travničke brigade HVO-a. Uništene su i tri crkve Sv. Ane u Potkraju, Sv. Ilije u Korićanima i Sv. Josipa u Turbetu.

Razdoblje 1992. godine obilježeno je nizom incidenata između pripadnika HVO-a i tzv. Armije BiH, kako u Travniku, tako i u Središnjoj Bosni.

Već u veljači 1992. godine, u selu Mehurić, koje će kasnije postati sjedište odreda El-mudžahid, Sefer Halilović, načelnik Glavnog stožera Armije BiH odredio je karakter rata koji se tek treba voditi protiv Hrvata. Na vojnom savjetovanju u Mehuriću u veljači '92. godine osnovana je Patriotska liga, kao vojno krilo SDA,  sa sastanka je poručeno kako će '80 tisuća vojnika spriječiti nasilnu uspostavu HZHB' i 'pružiti otpor agresiji i zaštiti sve narode, posebno bošnjački narod'. Vojno savjetovanje u Mehuriću '92. godine ubrzo je ponijelo i epitet 'historijskog'.

Osim 'historijskog' savjetovanja u Mehuriću, u Travniku su odigrao još jedan događaj, također, po mnogo čemu 'historijski'.

Prvi strani ratnici, islamski dobrovoljci, odnosno, mudžahedini, postrojili su se 5. listopada '92. ispred travničke Medrese, a riječi dobrodošlice uputio je tadašnji travnički muftija Nusret ef. Abdibegović. Muslimanski mediji tada su slavodobitno objavili riječi jednog od dobrovoljaca kako je 'pravi džihad počeo kada su se oni u Travniku postrojili'.

Ipak, ubojstvo Ivice Stojaka, prvog zapovjednika Travničke brigade HVO-a, 22. listopada 1992. godine, smatra se prijelomnim trenutkom napada tzv. Armije BiH na Hrvate i HVO u Travniku. Stojak je ubijen iz zasjede, ispred objekta Medrese, a Zvonko Gašo, načelnik stožera HVO-a Travnik, teško ranjen.

Iako su prema HVO-ovoj dokumentaciji, o Stojakovom ubojstvu, nakon pola sata od događaja, obaviješteni zapovjednici TO-a i tzv. Armije BiH u Travniku, kao i Fikret Ćuskić, zapovjednik 17. krajiške brigade, nisu poduzeli ništa kako bi se počinitelji uhitili.

Nakon Stojakovog ubojstva počela su ubojstva i otmice pripadnika HVO-a na nadzornim punktovima koje je tzv. Armija BiH postavljala protivno dogovorima i potpisanim sporazumima s HVO-om.

Dolazak izbjeglica iz Krajine i mudžahedina iz islamskih zemalja promijenio je demografsku, političku, vojnu i društvenu sliku Travnika. Krajišnici su 'oslobađanje' Travnika od travničkih Hrvata najavili kasno u proljeće  1993. godine, neposredno nakon što je UN pojas Podrinja odredio kao demilitariziran zonu, piše Dnevnik.ba.

Prije opće  lipanjske ofenzive na sve crte HVO-a, Armija BiH uglavnom se bavila likvidacijom pripadnika HVO-a zarobljenih na punktovima u Lašvanskoj dolini, poput ubojstava iz zasjede Ive Jurića i Zorana Matoševića, uhićenjem hrvatskih civila i odvođenjem u logor Tvrđava u samoj gradskoj zoni.

Hrvatska dokumentacija  bilježi  i slučaj zapaljenih zastava hrvatskog naroda po Travniku, postavljene 15. travnja 1993. povodom blagdana Uskrsa.

Paralelno s time, HVO i Armija BiH vodili su pregovore o uspostavljanju zajedničkih stožera za obranu protiv napada VRS-a.

O iskrenim namjerama muslimanskog vojnog i političkog rukovodstva najbolje svjedoči činjenica kako su pripadnici HVO-a ranjeni u borbama protiv VRS-a na Vlašiću izbačeni iz kompleksa bolnice u Travniku i prevezeni u crkvu u Novoj Biloj koja te '93. i postaje improvizirana franjevačka/ratna bolnica jer je Hrvatima bilo onemogućeno liječenje u Travniku ili Zenici.

Od ukupnog broja Hrvata u Travniku, prema popisu iz 1991. godine,  od njih 25.750, 75% stanovništva protjerano je tijekom 1993. godine. 

Od 529 kilometara četvornih, HVO je u Travniku držao na koncu rata 7% posto ukupnog teritorija.

Prema hrvatskim izvorima, protjerano je gotovo 20 tisuća Hrvata, kroz 22 logora prošlo je 1759 zarobljenika, a u borbama poginulo 572 vojnika HVO-a. U borbama od 3. do 15. lipnja '93. Travnička brigada je imala 43 poginula i 124 ranjena vojnika, a brigada Frankopan 90 poginulih i 127 ranjenih vojnika od kojih 17 poginulih i 72 ranjena u borbama vođenim 12. i 13. lipnja.

Uništena su i spaljena 32 sela s hrvatskim stanovništvom. Hrvatski izvori navode uglavnom brojke od 114 odnosno 118 stradalih civila koji nije potpun i konačan zbog 61 žrtve hrvatske nacionalnosti koje se i danas, prema podatcima, Instituta za nestale u BiH, vode kao nestali. 

Najviše porušenih hrvatskih kuća na prostoru Županije Središnja Bosna je u Travniku, a danas još 2.271 kuća čeka na obnovu.