Tradicionalni osjećaj "komšiluka" ili političke konfrontacije?

Na Franjevačkom samostanu u Jajcu otvorio ih je fra Juro Aščić i smrknuto odgovorio: "Danas ne primamo goste". Vidjevši da ne razumijemo fratarsku šalu, okrenu na smijeh. "Ulazi bolan, ne brini".

Uzalud srce Bosne?

Srednja Bosna je još uvijek mali dio one stare Bosne u kojoj jedni drže do drugih, a drugdje je manje-više podijeljena, objašnjava fra Drago Bojić, koji zbog zauzimanja za univerzalne vrijednosti degradiran s mjesta sveučilišnog profesora i urednika ugledne franjevačke revije na vikara u provincijskoj župi.

Nije ovo zaludu srce Bosne, ističe dok sjedimo za masivnim stolom samostanske blagovaonice u Jajcu, zajedno s "ujacima", gvardijanom fra Antom Šimunovićem i fra Jurom Aščićem, te urednikom samostanskog glasila Vjesnik, Miranom Križancem. 

Međutim, fratri priznaju da je i taj Srednjobosanski kanton politički podijeljen, pa ako u jednoj od 13 općina vlast drže Hrvati, Bošnjaci su potpuno onemogućeni u tome, i obratno.

Među ljudima postoji potreba za suradnjom, ali ih politika dijeli. Zastrašuje ih onim "Drugim" i prikazuje ga u negativnom svjetlu, dodaje fra Juro, čije se lice nakon ove tvrdnje nije dugo razvedrilo. 

"Islamski centar Uskoplje" 

Književnik i scenarist Josip Mlakić kaže da se radi o političkoj priči koja traje 20 i nešto godina, koju je Ivan Lovrenović nazvao nezavršenim ratom. Ali to se malo prenosi na običan svijet i u njemu nećete naići da vas netko nacionalno uvrijedi ili provocira. Kad se dogodi prometna nesreća odavde se idu liječiti u Sarajevo ili Travnik i ljudi se hvale toplim odnosom prema njima, priča nam Mlakić u središtu gradića kojeg Bošnjaci službeno zovu Gornji Vakuf, a Hrvati Uskoplje. 

Ti se dijelovi grada slažu s prijeratnim etničkim sastavom i u ratu su postali neprijateljske zone. Ostale su toliko odijeljene da su čak različito računale vrijeme: Uskoplje je jedne godine uvelo ljetno računanje, a Gornji Vakuf zadržao staro.

Toj politici jednostavno nitko više ne vjeruje, i ljudi su postali svjesni da je ona samoj sebi svrha. Mi smo tu oduvijek živjeli zajedno i danas prihvaćamo jedni druge. Nakon rata, koji je u Uskoplju bio strašan, s velikim brojem poginulih na obje strane, od 1996. nismo imali ni jedan međunacionalni izgred, dokazuje Mlakić.

Navodi primjer gostionice u kojoj se skupljaju ratni veterani, "jedni i drugi". "Kad prođete čujete kako trešte 'četničke' pjesme. Navečer se ponapijaju, pa zna doći do tuče, ali ni jedna do sada nije bila međunacionalna. Tu birtiju pošprdno zovu 'Islamski centar Uskoplje'", kaže Mlakić.

"Neki moji prijatelji, koji su bili u hrvatskoj elitnoj vojnoj postrojbi, druže se gotovo isključivo s Bošnjacima ratnim veteranima. To je jedan od apsurda koji se ne vide od terora dnevne politike", širi ruke nagrađivani pisac petnaestak knjiga.

Zaslužan pošteni otac

Na putu za Travnik, gdje se nalazimo s mladim arhitektom Josipom Ledićem, zapažamo na padini u Rankovićima poveći mozaik hrvatskog grba, koji podsjeća na kvrgavu političku situaciju u Lašvanskoj dolini. Ledić je u rodnom Putićevu, unatoč svim socijalnim i političkim potresima, otvorio ured "Ledić Arhitektura", koji odlično radi. Ured zapošljava pet arhitekata i građevinara te desetak vanjskih suradnika, koji trenutno na stolu ili u pripremi imaju 40 različitih projekata, najviše onih privatnih investitora.

Josip ističe da mu je očev obraz bila najveća investicija u otvaranje ureda. "Moj je otac, pčelar, prihvaćen kao pošten čovjek i vrata su mi se svuda otvarala", kaže.
Druga bitna stvar je naša spremnost da educiramo investitore na koji način možemo ispuniti njihove potrebe i tu smo se poklopili. Imali smo dvadesetak crkvica i kapelica, što nam je donijelo malo novaca, ali nam je omogućilo veću kreativnost i mogućnost da postanemo vidljivi, objašnjava Ledić.

Kaže da je glavna odrednica njegove arhitekture tradicija koju pokušavaju nadovezati na duh vremena i suvremene materijale. Na pitanje kako kao voditelj ureda može izbjeći koruptivne odnose koji su sve premrežili u BiH, kaže da u dosadašnjem razvoju nisu imali potrebe poslovati s javnim sektorom.

Politika "znam ja tko je on"

Na stiješnjenom ispupčenom groblju u Docu, stari bosanski križevi i napisi na njima svjedoče o dugoj povijesti mjesta. Župnik fra Zoran Livančić se žali na nedostatak prostora, jer puno ljudi umire. S vikarom fra Jozom Šarčevićem odlazimo na sastanak fra Nikom Petonjićem, župnim vikarom iz Nove Bile.

Ljudi surađuju, zajedno trguju, komšije su, ali uvijek postoji neka suzdržanost, neko "znam ja tko je on". To je teško razumjeti. I često na kraju dođe do zaključka da mu je bolji ovaj njegov komšija, nego netko tamo koga on politički štiti. Zašto? Nije mi jasno, priznaje fra Niko Petonjić.

Petonjić kaže da ne zna objasniti politiku u BiH, no odlučan je da ona nije javno dobro, što bi politika trebala biti! Političari kod nas ne vode politiku, oni… oni siju mržnju. Još više zbunjuje to što po mišljenje idu u Srbiju, Rusiju, Hrvatsku, Tursku, kaže fra Niko i dodaje da vjerske vođe često šute i ohrabruju tu politiku umjesto da pošalju snažnu poruku protiv nje.

Kod Sekule podjele samo u ateljeu 

Na brijegu pored zlatonosne rijeke Lepenice nalazi se kuća samoukog 82-godišnjeg slikara Sekule Dugandžića. Pejzažni prizor kao da je ispao iz sretnijeg dijela njegova ateljea. Naime, polukružni atelje je s lijeve strane ispunjen slikama nastanjenim čudovištima rata, a drugih strana slikama živopisnih krajolika iz kojih izbija život. Dok rukom pokazuje bastarde zle mitologije, Sekula se ispričava da nije danas osobit sugovornik.

"Ja sam jugonostalgičar, slobodno to napišite, vozio sam svuda po Jugoslaviji i stekao prijatelje, pa sam i bio protiv rata. A onda rat dođe; ha, poklopiš se ušima, šta ćeš? Išao sam umjesto sina na prvu liniju, nisam mogao dozvoliti da mu se dogodi što i mom ocu". Malo zastade, proguta, pa nastavi: "Nije se vratio s križnog puta". Pokazuje slike stratišta, pa zapita: "Za koga su izginula ova djeca? Bio sam tri mandata vijećnik HSS-a u Kiseljaku i dobro znam da ta politika nije napravila ništa dobro za narod".

Pa nastavlja: "Žena i ja imamo dvije kćeri a tri zeta. Sva tri Srbina. Za sina mi je udata muslimanka. Pa eto. Svi su otišli živjeti u inozemstvo. Imamo veliki broj unuka, svi su vani. Ovdje nisu mogli opstati", sliježe ramenima.

"Djeca su odabrala svoje muževe i žene, mi možemo samo za njima" dodaje supruga Ana.

Deprimirajuće Bugojno

Uz cestu za Bugojno valja se nabujali mutni Vrbas, kao iz Mlakićevih romana. Viseći most preko njega zapetljao se kao konop s rubljem. U Bugojnu Hrvati nemaju pristupa vlasti. Predsjednica HKD Napretka i sudska tumačiteljica njemačkog Dubravka Vukadin povratnica je od 1998. i do mirovine nije mogla dobiti posao u Bugojnu, nego je svakodnevno putovala u Kupres. 
Imala sam mogućnost ostati u Njemačkoj, ali nisam zažalila što sam se vratila, kaže i dodaje da joj je jedino žao što su joj djeca morala otići. Ništa mi osobno ne nedostaje, ali stanje u Bugojnu je deprimirajuće, vjerojatno kao i u većini naših zemalja, kaže.

Nemam osjećaj da sam manjina, ali svi se incidenti nastoje objasniti međunacionalno, iako to nije ni jedan. To mediji zakuhavaju, dodaje.

Bivši nogometaš Iskre i HVO časnik Josip Kalaica, koji je bio zarobljen pa razmijenjen s većom skupinom pripadnika HVO, kaže da je grad snažno podijeljen.

Osobno dobro živim, imam hrvatsku mirovinu i takvih je 50-100 branitelja povratnika u Bugojno. Ostali se muče, kazuje Josip naporom osobe koje je ostala bez glasnica, pa se nalakti da ga bolje razumijemo i odmah vrati u zaslon: "Opterećuje nas rat. Neprocesuiranje krivaca. Naših 19 nestalih još nije pronađeno, niti vojne vlasti žele reći gdje su".  Kaže da su na 80 posto od 120 ekshumiranih našli dokaze da su mučeni i ubijeni. A nitko ne odgovara. Nitko, ponavlja.

Nestaje pobožni narod

Već se bilo smračilo kad smo stigli do stare crkve Sv. Mihovila u Ovčarevu na padinama Vlašića. Toranj se bijelio na slaboj rasvjeti, a u prolazu do crkve jedva se nazirao muški lik odliven u bronci. To je Ivo Andrić, djelo kipara Zdenka Grgića. Nagrađivani latinista fra Stjepan Pavić pišući o spomeniku kaže da je Andrić "gotovo cjelokupnim svojim djelom bosanskom fratru podigao spomenik trajniji od mjedi".

Pobožne žene ponekad ga dotiču po licu, kao i Gospin lik u crkvi. Župnik fra Dario Udovičić kaže da njegov pobožan i skromni narod vidno nestaje. Po zadnjem blagoslovu, župa ima 635 obitelji s 1611 župljana. Čak 177 obitelji ima samo po jednog člana. Između 2015. i 2016. naš 171 župljanin je odselio, najviše u Njemačku. Župa oživi za blagdane, a sad je tiho, ostaju starci i tako... stiša i fra Dario.

Dok nas izvodi iz crkve, krišom pokazuje palac na mramornom Gospinu kipu, na kojem je neka vjernica ostavila tragove ruža.

Politika razdvaja i iseljava

U Srednjoj Bosni obični ljudi lako izgrađuju suživot, objašnjava mladi arhitekta Ledić. Kakav bi to trebao biti svjetonazor koji bi zagovarao da ne pomažemo jedni drugima, pita i napominje da treba praviti razliku između političkih zahtijeva koje imaju npr. Hrvati u Ljubuškom od onih u Lašvi. U svakom slučaju, iluzija je da je treći entitet rješenje, kaže Ledić.

No, politika ključni uspjeh u motiviranju birača nalazi u etno-religijskoj polarizaciji. "Nakon blokade Daytonskog ugovora 2006., Banja Luka i Mostar nastoje oslabiti Washingtonski ugovor, što pojačava unitarističke ambicije Bošnjaka… i vode se ratovi između Bošnjaka i Hrvata za odnose u Federaciji", objašnjava pozadinu fra Drago, i pokazuje kako su općine u kojima vlast drže Hrvati poput onih u Kiseljaku, Vitezu i Novom Travniku, posve zatvorene za Bošnjake, kao što su Travnik, Bugojno, Fojnica i Donji Vakuf, u kojima vlast drže Bošnjaci, zatvorene za Hrvate.

Dubravka Vukadin ističe da HKD Napredak u Bugojnu organizira veliki broj kulturnih događaja i da za svaku ima malu ali bitnu financijsku podršku gradonačelnika. No, ni u jednoj javnoj ustanovi u Bugojnu nema Hrvata, dodaje.

Hrvati u Jajcu imaju sve važnije pozicije, a u Travniku nemate ni jednog Hrvata na pozicijama u javnim poduzećima. U Jajcu nije formirano općinsko vijeće nego je ono blokirano, kaže fra Drago Bojić i dodaje: I kad postoje želje običnih ljudi da iziđu iz tog začaranog kruga, kao što je pokušaj učenika u Jajcu da spriječe nacionalno razdvajanje škola, lokalne vlasti to osporavaju svojim odlukama. 

Gdje je god manjinski narod, on nema prava. To su ovdje u Kiseljaku muslimani, a naši u Sarajevu, kaže Ana Dugandžić.

Ma, politika hoće, kako se kod nas kaže, da metne obruč na dunjaluk (svijet). Ali ko ga je metn'o? Kad misle da jesu, on će puknut, upozorava Sekula.  

U Lašvanskoj dolini, u kojoj su se dogodila najteža stradanja poput Ahmića, Križančeva sela ili 800 poginulih u Vitezu, "ekonomija je probila zid i pokrenula razvoj". U Lašvi više od 80 posto ekonomije drže Hrvati, i čine oko 50 posto radne snage, kažu fratri. 

No, svi sugovornici upozoravaju na veliki problem iseljavanja stanovništva, te da on nije posljedica odnosa s Drugim, nego "pogrešne politike naših". Gvardijan Šimunović napominje da je Hrvatima lakše otići jer imaju putovnice. Dodaju da se Hrvati najviše iseljavaju baš iz Hercegovine i Livna, gdje su gotovo jednonacionalne sredine.

Pitam se što smo dobili?... Da nije bilo rata, imao bih dva brata živa… objašnjava fra Zoran uz duge stanke pa dodaje: "Ljudi surađuju, ali … gubi se... nada".

"Istina je zavičaj" 

Većina sugovornika ne očekuje skoro rješenje. "Ljudi su se 'zabavili o sebi' i nemaju kada razmišljati o okvirima, nisu kapacitirani. Ova je zemlja opustošena, a naši infantilni političari su prava slika svijesti svojih glasača koji su ostali", kaže Mlakić.

On je skloniji mišljenju da će rješenje doći izvana. Ne treba od naših očekivati ono što ni Talijani nisu mogli dok je 20 godina vladao Berlusconi, kaže.

Fra Jozo Šarčević također misli da bi rješenje moglo ovisiti od nekog faktora sa strane, od nekog prosperiteta ili neke katastrofe, nekog povijesnog procesa... U "svakom slučaju, mislim da će potrajati još, kriza je sveobuhvatna. Ne zagovaram apatiju, dapače, imam nekog unutarnjeg optimizma", kaže.

Josip Kalaica smatra da je "vrijeme lijek za sve". "Doće mlade generacije koje neće biti opterećene", odmahuje.

Ljudi ne vjeruju političarima, ali se identificiraju s nacionalnosti, i to je jedno i jedino. Identificiraju se i s religijom, koja je povezana s nacionalnošću, a tako je i Hrvatskoj. Kod većine, kad se to malo razgrne, religija ostaje prazna, zaključuje Mlakić. 

Često se ne radi o dubljoj vjeri. Djeca se u velikoj mjeri odgajaju u smislu religije pripadanja, a ne vjerovanja. Vjeroučitelj ima ograničen utjecaj, na mali broj ljudi, pojedinačno, odgovara fra Jozo Šarčević kojeg smo zatekli na vjeronauku ispred crkve u Putićevu.

Djeca su zbunjena jer im doma pričaju jedno, u crkvi drugo, a u školi treće. Ona ne znaju što je istina. Ma, moja istina je moj zavičaj! Treba poći od onoga osnovnog što svaki Hrvat, Bošnjak, Srbin i svi dugi, treba biti: Treba biti svoj na svome, odrješito će vikar iz Nove Bile pa zaključi protupitanjem: "Ha, što mi smeta da drugom priznam ono što jest?!"