Tekst iz 1988: Hrvatska se mora probuditi iz dubokoga sna

Zbog eutanazijske retorike naših političara koji nas uvjeravaju da nema potrebe strahovati od mogućega novog vala izbjeglica iz Afrije i Azije u Europu te prevelike suzdržljivosti većine njih prema prijetećoj i huškačkoj retorici koja se iz dana u dan pojačava u Srbiji, želim podsjetiti na vrijeme i politiku u Hrvatskoj kakva je bila prije raspada Titove Jugoslavije, kada je u službenoj Hrvatskoj prevladavala suluda politika spašavanja te tamnice hrvatskog naroda. I tada su, kao što to čine i danas, hrvatski političari, tj. hrvatski komunisti, koji su u to vrijeme imali apsolutnu vlast, uvjeravali hrvatski narod kako će sve biti dobro i po starom samo ako se pronađe najbolji put za spašavanje Jugoslavije i “bratstva i jedinstva”.

Ovoga puta, međutim, prijetnja hrvatskoj sigurnosti ne dolazi jedino iz Srbije, iako je ona najopasnija zbog vječnih pretenzija Srbije na hrvatski teritorij, nego i zbog rastuće napetosti na međunarodnoj razini koja se preko noći može pretvoriti u treći svjetski rat. U zadnjih nekoliko mjeseci stižu i javne poruke i poruke iz zemalja koje imaju nuklearno naoružanje o prihvatljivosti korištenja taktičkoga nuklearnog oružja - atomskih bombi “manje” razorne moći. Premda smo sada članovi NATO saveza, naša trenutačna sposobnost i osposobljenost za samostalnu  obranu hrvatskog teritorija u slučaju zauzetosti NATO snaga na drugim svjetskim ratištima vrlo je upitna. Također želim podsjetiti na to da su prije izbijanja Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj postojale Hrvatska seljačka i Hrvatska građanska zaštita, koje su zajedno imale preko dvjesto tisuća članova.

Nadam se da će komentar koji sam napisao prije 28 godina - tri godine prije raspada Jugoslavije i uspostave samostalne hrvatske države, potaknuti barem pojedine novinare, ako već ne i političare, da počnu ozbiljno upozoravati na ozbiljnu ugroženost u kojoj bi se Hrvatska mogla naći ne probudimo li se na vrijeme kao narod iz dubokoga sna, u kojemu nas drže naši većinom nesposobni i nedomoljubni političari. U zadnje vrijeme stanovnici u pojedinim europskim zemljama masovno se naoružavaju i udružuju po uzoru na Hrvatsku seljačku zaštitu prije Drugoga svjetskog rata. Neke od poruka iz toga komentara iz 1988. godine ubrzo su se pokazale više nego opravdanima. Evo što sam tada napisao:

Vrijeme za hrvatsku zaštitu

“Jesu li Hrvatska i hrvatski narod spremni zaštititi se od Miloševićevih pretenzija na hrvatske zemlje i je li domovina dovoljno odlučna da u pogodnom trenutku uzme vlastitu sudbinu u svoje ruke?

To je pitanje koje najviše zaokuplja veliki dio državotvornih Hrvata u dijaspori u ovim današnjim burnim i presudnim vremenima u Jugoslaviji. Događaji u Jugoslaviji toliko su opasni za europski i svjetski mir da o njima u zadnje vrijeme gotovo svakodnevno pišu najvažniji europski listovi. Međutim, svu ozbiljnost političke i nacionalne situacije u Jugoslaviji ništa ne otkriva bolje nego činjenica da o jugoslavenskoj krizi svoje čitatelje iz dana u dan zapljuskuju i vodeći australski dnevnici na način koji je bio nezamisliv još prije samo nekoliko mjeseci. Sve je to znak da svijet nije zaboravio na činjenicu da su na Balkanu ispaljeni prvi hici u Prvom svjetskom ratu, kad je na austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda izvršen atentat u Sarajevu 1914. godine. Nije svijet zaboravio ni na činjenicu da je iza atentata stajala velikosrpska teroristička organizacija «Crna ruka», koja je po svim znacima i danas na djelu u Srbiji i koja je inicijator današnjeg pokreta za stvaranje Velike Srbije unutar Jugoslavije.

Ma kako porazno i pesimistično to zvučalo, ne smije se skrivati činjenicu da je hrvatska politička emigracija današnje događaje u Jugoslaviji dočekala potpuno nespremna i razjedinjena pa sada te događaje prati sa strane kao bespomoćan, a još gore i kao nezainteresiran, promatrač. Današnja situacija u Jugoslaviji zorno pokazuje da su pojedini vodeći hrvatski politički djelatnici u emigraciji ostali zatečeni i iznenađeni razvojem događaja u Srbiji. Ti su ljudi omalovažavali i napadali ???, koja smo mi u ovom listu iznosili u zadnje dvije godine kad smo tvrdili –  pozivajući se na iskustva iz prošlosti – da je u Jugoslaviji nemoguće provesti demokratizaciju, da se Srbi neće pridržavati nikakvih sporazuma i da se iza priča o tzv. demokratizaciji Jugoslavije zapravo krije plan o prekrajanju današnjih unutarnjih granica i stvaranju Velike Srbije te da stoga mi Hrvati moramo udruživati svoje snage u domovini i emigraciji samo i jedino na beskompromisnoj platformi stvaranja hrvatske države i rastvaranja Jugoslavije. Da tragedija bude to veća, ni danas, kad je već i cijelom svijetu jasno da raspad Titove Jugoslavije nije uopće više upitan, već da se jedino radi o prognozama hoće li se to dogoditi do kraja 1988. ili će se agonija bolesnika na Balkanu nastaviti i u prvim mjesecima 1989. godine, hrvatska se politička emigracija ponaša kao da se u Jugoslaviji uopće ništa ne događa i kao da se Hrvatska i hrvatski narod u domovini ne nalaze pred svojim, zasigurno, najsudbonosnijim trenucima od dolaska nas Hrvata na obale Jadranskog mora.

Stanje u domovini

To žalosno, po nekima čak i izdajničko, ponašanje jednoga dijela hrvatske političke emigracije prisiljava sve nas izvan domovine da s velikom strepnjom gledamo na razvoj događaja u Jugoslaviji i da si postavimo pitanje: Ako smo već mi u emigraciji dosad zakazali, ima li u domovini snaga koje su spremne iskoristiti krizu Jugoslavije za uspostavu i stvaranje samostalne i demokratske države Hrvatske?

Odjel Hrvatske seljačke zaštite polaže zakletvu za vrijeme Banovine Hrvatske

Budemo li odgovor na to pitanje tražili u onome što čitamo u novinama koje danas izlaze u tzv. SR Hrvatskoj, s izuzetkom «Glasa Koncila», onda nas s punim opravdanjem hvata strah da, što se toga tiče, ni u domovini nije mnogo bolja situacija od one u emigraciji. Ta isti smo narod.

Za razliku od KP Srbije, Komunistička partija Hrvatske još uvijek je neodlučna i ne dozvoljava da u Hrvatskoj počnu djelovati one hrvatske organizacije i institucije koje bi bile zainteresirane više za sudbinu i interese Hrvatske i hrvatskoga naroda nego Jugoslavije, u kojoj smo mi Hrvati doživjeli svoje najveće tragedije i koja nas je dovela na rub biološkoga nestanka. Nisu to nikakva ni pretjerivanja ni zastrašivanja, nego puke činjenice, poduprte nedavno objelodanjenim podacima o tomu da SR Hrvatska ima najstarije stanovništvo u cijeloj Jugoslaviji, a da se i ne govori o najnovijem velikom valu iseljavanja u svijet hrvatske inteligencije i ljudi drugih profesija u najboljim godinama života. Takvo katastrofalno stanje hrvatskoga naroda u Jugoslaviji kao da uopće ne zanima vodeće komuniste u Hrvatskoj. Štoviše, i danas, kad se Jugoslavija nalazi pred raspadom, kad srpski komunisti na demonstracijama diljem Srbije nose slike srpskoga kralja Karađorđevića i kad srpski seljaci nazdravljaju sa «Živio kralj», upravo iz redova komunista u Hrvatskoj dolaze najglasniji zagovaratelji i branitelji Jugoslavije, i to ne samo ove današnje, nego i neke nove, valjda Miloševićeve, treće. Zar ćemo zaista mi Hrvati i treći put ovog stoljeća srljati kao guske u maglu i izabrati pogrešan put? Zar nam uistinu nije dosta svake Jugoslavije nakon tragičnih i katastrofalnih iskustava u prvoj i drugoj Jugoslaviji?

Poremećeni umovi Bilandžića i Šuvara

Sudeći prema izjavama prof. Dušana Bilandžića i najnovijoj knjizi Stipe Šuvara, hrvatski strah i hrvatsko sluganstvo još su uvijek prisutni u vodećim krugovima komunista u Hrvatskoj. Bili bismo najsretniji kad bi naša analiza bila pogrešna i kad bi jugoslavenstvo vodećih hrvatskih komunista bilo sastavni dio taktike. Ali, ono što oni danas pišu u novinama i knjigama, u vrijeme kad beogradski listovi objavljuju zemljopisne karte na kojima su Bosna i Hercegovina i Južna Hrvatska označene kao «srpske zemlje», ne ostavlja niti malo sumnje u projugoslavenstvo i antihrvatstvo u državotvornom obliku raznih Bilandžića, Šuvara i njima sličnih.

Zagrebački «Danas» od 6. rujna objavio je poduži intervju sa zagrebačkim profesorom Dušanom Bilandžićem, u kojem on poziva na očuvanje Jugoslavije «u obliku jedne nove Jugoslavije, treće, četvrte, pete ...» Stječe se dojam da je Jugoslavija za Bilandžića nešto poput američkoga filma «Rambo», koji se može serijski proizvoditi u beskonačnost i u kojem krv teče od prvoga do zadnjega snimka. To što Jugoslavija prolijeva hrvatsku krv, od Bleiburga pa do današnje genocidne nacionalne, političke i gospodarske politike, za prof. Bilandžića nije važno. A zašto i bi kad njemu u Jugoslaviji nikada nije ništa nedostajalo i kad je i on jedan od onih desetak posto ljudi u Jugoslaviji koji žive bolje od kapitalista na Zapadu.

Tjedan dana kasnije «Danas» je objavio i recenziju najnovije knjige današnjegašefa SK Jugoslavije Stipe Šuvara «Socijalizam i nacije», u kojoj se Šuvar upravo luđački okomljuje na sve što je hrvatsko te na svaku pomisao o hrvatskoj državi. Novinar tjednika «Danas» Željko Krušelj kaže da se najkraći zaključak te Šuvarove knjige sastoji u sljedećem:

«Hrvatski je nacionalizam politički poražen 1971., ali on je i dalje latentna opasnost za jugoslavensko zajedništvo. Ništa u tome ne mijenja činjenica da je on danas pritajen i da podmuklo vreba pravu priliku, ponajprije u razbuktavanju srpskog nacionalizma».

Kao što je sasvim očigledno iz ovoga zaključka, Šuvar se u svojoj najnovijoj knjizi najviše obračunava s maspokom, čije vodeće ljude upravo fanatično mrzi. Ništa bolje nije prošla ni Crkva u Hrvata. Šuvar kaže da su maspokove vođe za vrijeme 1971. odredile da granica između Hrvatske i Srbije bude na liniji «Subotica-Novi Sad-Zemun, odnosno Sava-Drina, Sandžak-Boka Kotorska». Šuvar dalje iznosi da su 1971. postojali planovi da u Hrvatskoj «bude jedno jedino, ali zato hrvatsko, sveučilište, da Matica hrvatska bude kulturna centrala za sve Hrvate bez obzira na republičke granice, da JAZU bude prvenstveno akademija, da se stvore velika hrvatska poduzeća i velike hrvatske banke ...». Krušelj piše da je Šuvar te planove nazvao «tipično provincijalno pomračenje uma».

Krušelj dalje navodi «da za Šuvara hrvatski nacionalizam ne prestaje padom dijela partijskog vodstva 1971. godine, nego da ga on i dalje uporno analizira i razobličava». Šuvar upozorava na to da ponovno postaje aktualna parola «Bog i Hrvati».

Krušelj nigdje ne spominje da je Šuvar na sličan način osudio srpski nacionalizam. Štoviše, Šuvar je prije nekoliko mjeseci na sastanku srpskih komunista u Beogradu izjavio kako u Srbiji nema nacionalizma, odnosno da se srpski nacionalizam ne razlikuje od ostalih nacionalizama u Jugoslaviji.

Tko će zaustaviti Miloševića?

Stavovi Stipe Šuvara razočarat će one koji su naivno povjerovali da će Šuvar promijeniti svoj stav kada dođe na čelo Partije te da će se suprotstaviti Miloševiću i njegovim srpskim legijama, koje marširaju diljem Srbije i Crne Gore. Vodstvo SK Jugoslavije uistinu jest zatražilo od Miloševića da zaustavi jednonacionalno okupljanje i demonstracije Srba. No, Milošević se na to uopće ne obazire i upravo s najvećim mogućim prezirom prema Šuvaru i SK Jugoslaviji nastavlja svoj posao. Milošević zna da ga ni čitavo vodstvo SK Jugoslavije ne može zaustaviti, a da se i ne govori o jednom dosadašnjem slugi Beograda poput Stipe Šuvara. Iza Miloševića stoji vojska, pa će se jednonacionalne velikosrpske demonstracije nastaviti sve dok to Milošević bude htio i sve dok one budu sastavni dio njegova plana za učvršćivanje njegove osobne vlasti, ne samo u Srbiji, nego i u čitavoj Jugoslaviji. Trenutačna odluka Srba da ne idu u druge republike samo je odgađanje konačnog obračuna. No, kad oni odluče krenuti u druge republike, to će učiniti uz pomoć vojske. Nijedan republički Savez komunista neće ih moći zaustaviti bez pomoći naroda u toj republici. No, hrvatski narod neće podići ni mali prst u obranu Šuvarove, a ni bilo čije druge Jugoslavije. Nikada to Šuvar neće doživjeti. Želi li Milošević razbiti Jugoslaviju, hrvatski će mu narod još i pomoći. No, ako Milošević bude ulazio u Hrvatsku radi učvršćivanja Jugoslavije, tj. stvaranja Velike Srbije, tada će se hrvatski narod suprotstaviti njegovim legijama na platformi rastvaranja Jugoslavije i uspostave hrvatske države.

Srbi će srušiti Jugoslaviju

Kad sam u tri navrata, prigodom boravka u Londonu, prije desetak godina razgovarao s predsjednikom HSS-a dr. Krnjevićem i upitao ga što misli o tomu kako će Srbi nastupiti u trenucima krize, dr. Krnjević mi je odgovorio da će Srbi ići do kraja u obrani Jugoslavije, ali na platformi stvaranja Velike Srbije, i da će oni na kraju razbiti Jugoslaviju. Pokojni predsjednik HSS-a napisao je to i u australskom «Slobodnom domu» 1972. godine u članku «Nitko ne može spasiti Jugoslaviju». Mnogi su tada napadali dr. Krnjevića zbog te vidovite izjave. No, danas svjetski tisak dolazi do istoga zaključka.

Za one koji misle da Šuvar nema istomišljenika u SK Hrvatske i da je zbog toga poslan u Beograd, otrežnjujuće će, nadamo se,  djelovati činjenica da je i u vrhu SK Hrvatske jednako nezadovoljavajuća situacija što se tiče odnosa Hrvatska – Jugoslavija. U SR Hrvatskoj na čelu Partije nalaze se mediokriteti, koji su na današnje položaje došli zahvaljujući svom protuhrvatstvu i projugoslavenstvu. Šef je Partije u SR Hrvatskoj Srbin, u čiju se lojalnost u Beogradu i u Jugoslaviji ne smije i ne može posumnjati. Vodstvo Partije u Hrvatskoj i dalje čvrsto stoji na stajalištu obrane jedinstvene Jugoslavije. Zar je onda čudo što i tajnik CK SKH Dragutin Dimitrović na pitanje zašto Hrvatska ne brani Josipa Vrhovca od napada Srbije odgovara da oni u Hrvatskoj ne žele paliti nove fitilje, nego da su «za razumnu atmosferu i dijalog». Ništa bolja nije ni situacija u SK Bosne i Hercegovine, u kojem Hrvati muslimani i katolici imaju većinu.

Važnost Hrvatske zaštite

Događaji koji se u Jugoslaviji odvijaju nezaustavljivim tokom traže hitan hrvatski plan i pripremu za ono najgore. Širi slojevi komunista u Hrvatskoj, među kojima je danas i velik broj hrvatskih nacionalista svjesnih situacije u kojoj se nalazi hrvatski narod, moraju u što skorije vrijeme promijeniti svoje vodstvo. Današnje ljude na čelu SK u Hrvatskoj treba zamijeniti osobama iz maspoka, koje će znati odlučno braniti hrvatske interese u ovim sudbonosnim vremenima. U Hrvatskoj se mora što prije nastaviti s procesom prekinutim udarom u Karađorđevu 1. prosinca 1971. godine. Danas više nema Tita, a Srbija se mora najprije pozabaviti Kosovom. Bude li se čekalo dok se Srbija ne «obračuna» s Kosovom i Vojvodinom, bit će prekasno da se preduhitri Miloševića i njegove legije. Već u idućih mjesec ili dva u Hrvatskoj bi trebalo oživjeti hrvatske institucije iz 1971. u kojima će se moći okupljati svi Hrvati bez obzira na ideološka uvjerenja ili vjersku pripadnost. Hrvatska se mora ponovno ujediniti na programu Stjepana Radića. Prvi korak u tom pravcu učinila je Hrvatska katolička crkva prigodom nedavne 60. obljetnice smrti Stjepana Radića. Još nije kasno da se i hrvatski komunisti izravno uključe, tj. da pokrenu okupljanje hrvatskog naroda na temelju nauka braće Radić.

Ipak, od svih hrvatskih institucija i organizacija danas je za nas Hrvate od najveće i najpresudnije važnosti obnova HRVATSKE ZAŠTITE po uzoru na predratnu Hrvatsku seljačku i građansku zaštitu. Istina, Hrvatska seljačka i građanska zaštita djelovala je prije Drugoga svjetskog rata u doba Banovine Hrvatske kao legalna poluvojnička organizacija u sklopu Hrvatske seljačke stranke. Danas je sličnu organizaciju moguće uspostaviti samo u tajnosti, ali ni to neće biti moguće ne bude li tajne suglasnosti hrvatskih komunista, koji još uvijek u svojim rukama drže velik dio vlasti u Hrvatskoj. No, za razliku od predratne, koja je bila sastavni dio HSS-a i u kojoj su seljaci sačinjavali većinu, u novoj Zaštiti trebaju se okupiti svi hrvatski slojevi: seljaci, radnici, obrtnici i intelektualci. Zato bi se nova Zaštita trebala jednostavno zvati HRVATSKA ZAŠTITA.

Uloga HRVATSKE ZAŠTITE bila bi dvostruka. U odsutnosti hrvatske vojske, Hrvatska zaštita služila bi kao početna obrana od eventualnoga pokušaja okupacije bilo kojega dijela Hrvatske od strane Miloševićevih legija. Hrvatska zaštita mogla bi nadalje odigrati presudnu ulogu u slučaju rata između Srbije i Albanije zbog Kosova. U trenutku srpske okupacije Kosova, Hrvatska zaštita trebala bi stupiti u akciju kao i pred raspad Jugoslavije 1941. godine. Zato je od presudne važnosti da u tom trenutku hrvatski komunisti budu u dosluhu s HRVATSKOM ZAŠTITOM i drugim hrvatskim državotvornim snagama na području Hrvatske, a posebno s domovinskim HSS-om, te da u što kraćem postupku proglase uspostavu hrvatske države u zajedništvu s Hrvatima muslimanima i katolicima u Bosni i Hercegovini. U tu bi se akciju trebali uključiti i Hrvati pravoslavne vjere koji osjećaju da im je Hrvatska domovina. Proglašenje uspostave hrvatske države trebalo bi provesti prije ili na samom početku miješanja velikih sila u događaje u Jugoslaviji.

Podjela po dogovoru na Jalti

Sudeći prema izjavi beogradskog profesora Dragana Veselinova, podjela Jugoslavije prema dogovoru na Jalti bit će neizbježna. U odgovoru na pitanje kako će se razvijati situacija u Jugoslaviji u dogledno vrijeme, prof. Veselinov, prema pisanju zagrebačkog Vjesnika od 17. rujna o. g., rekao je:

«Vjerujem da će se zasad u Srbiji beogradski centar boriti za preraspodjelu vlasti, da će ga Jugoslavija, koliko može, u tome ograničavati, da će zbog toga u Srbiji rasti osjećaj o navodnoj antisrpskoj koaliciji, a da istovremeno nijedan partner, saveznik ili protivnik, ljudima na svojoj teritoriji neće ponuditi izlaz. Zato vjerujem da će i dalje rasti nacionalizam, kojeg će politički vrhovi sve teže moći obuzdavati, i vjerujem da će ga mnogi regionalni centri preuzeti kao zastavu putem koje će moći još neko vrijeme da se održavaju. Istovremeno, to će voditi neminovnoj antagonizaciji republika i pokrajina na nacionalističkoj osnovi, vjerojatno s pokušajima da one teritorije koje nacionalno nisu čiste preraspodijele i privremenih nagodbi do konačnog iscrpljivanja takvih rješenja koja mogu izazvati ili vojsku – što mislim da će biti kasno – ili do unutrašnjeg rasula, koje može izazvati vanjske sile da učine konačno ono što Jalta predviđa».

Profesor Veselinov, dakle, predviđa podjelu Jugoslavije prema dogovoru velikih sila na Jalti 1945. godine, prema kojem je Jugoslavija podijeljena 50:50 između Istoka i Zapada. No, iako prof. Veselinov zaključuje da će u konačnici doći do miješanja velikih sila, to se neće ostvariti ako se Hrvatska i Slovenija odlučno ne suprotstave Miloševićevim planovima da Jugoslaviju pretvori u Veliku Srbiju. Ponudi li Milošević svoju lojalnost Zapadu i dođe li Zapad do zaključka da bi Milošević mogao postati novi Tito, o čemu zapadni tisak naveliko piše, tada će Milošević dobiti i financijsku i političku, tj. diplomatsku, podršku zapadnih zemalja. Sovjetski Savez neće ni u tom slučaju reagirati jer je i njemu u interesu da se Jugoslavija održi na životu. Naime, rasulo Jugoslavije moglo bi dovesti do domino efekta u Istočnoj Europi, kojega ni Sovjetski Savez ne bi bio pošteđen jer su već sada na djelu pokreti koji idu za razbijanjem sovjetskog imperija.

Dakle, sudbina se Hrvatske ponovno najvećim dijelom nalazi samo u našim rukama. Hoće li ta neumoljiva činjenica konačno osvijestiti i hrvatsku emigraciju, pokazat će dolazeći događaji”.

Ante Babić

Hrvatska sloboda, listopad 1988.