Što se zapravo krije iza navodne čistke diplomata Mire Kovača

Na stranu što i mala djeca znaju kako je krupna laž da je riječ o ”jednoj od najvećih smjena u povijesti hrvatske diplomacije”, stoga zanemarimo taj udarac gonga na početku, ali - zašto bi se to nazivalo ”čistkom”?

Pa zato da bi se diskreditirale promjene, odnosno, da bi se diskreditirao ministar i Vlada kojoj pripada!

Otkud baš broj od preciznih 17 diplomata predestiniranih za ”čistku”?
Iz rukava ”našeg izvora koji dobro poznaje prilike u hrvatskoj diplomaciji”!

Stoput sam napisao, kad-tad će taj ”naš dobro upućeni izvor”, ”pouzdani izvor”, ”visoki izvor”, i njegovi rođaci, kumovi, prijatelji, poznanici, i ostala mnogobrojna tugujuća rodbina u zemlji i inozemstvu, doći glave hrvatskom POLITIČKOM novinarstvu (jer, ”visokog izvora” nema na estradi, ili u sportu, tamo se to zove jednostavno - trač, govorkanje, ogovaranje, često i banalno, kleveta, objeda, insinuacija...).

Naime, prostom se logikom može zaključiti kako će diplomati imenovani po POLITIČKOJ LINIJI, prije ili kasnije, morati biti skinuti sa sinekura, na koje nisu ni trebali biti nataknuti (dr. Ivo Goldstein najnotorniji je primjer). U svjetlu te proste logike, svatko - pa i najpovršiji ”investigativni” novinar nekada davno slavnog Globusa - jednim klikom miša na web-stranicama Ministarstva vanjskih poslova, površnim uvidom, može doći do HIPOTETSKOG popisa diplomata uhljebljenih po diplomatsko-konzularnim predstavništvima u svijetu. Pretpotstavljeni popis, međutim, nipošto ne jamči njegovu niti približnu točnost, on može biti i veći, ali i manji od 17 (i bit će sigurno), kao što i razlozi mogu biti više ili manje različiti od onih koje ”investigatori” nagađaju (što će, također sigurno, biti). Tek, jedan će kriterij uvijek ostati isti - POLITIČKA LINIJA.

Nazivati, dakle, grubo i banalno, to što se mora dogoditi, i to što se uobičajeno događa, ČISTKOM - a poglavito ne navodeći imena onih koji će ih zamijeniti, što bi eventualno, da su navedena, ukazivalo bilo na sustavnije poznavanje personalne politike ministra Kovača, bilo na novinarsku upućenost, bilo na postojanje stvarnoga ”našeg izvora” - ne znači ništa drugo nego red herring, skretanje pozornosti, zametanje traga: stigmatizira se onaj koji će, ionako nužnu, ”čistku” provesti (i to se stigmatizira s krajnje suspektnog polazišta NAMJERE, štoviše, zle namjere, premda ona ni po čemu nije unaprijed ”zla”, već po logici stvari, sasvim suprotna tome), da bi se u toj magli EKSKULPIRAO sam prethodni čin smišljenog imenovanja diplomata po političkim kriterijima i njegovi protagonisti.

Osim što je, dakle, posrijedi katastrofalno odrađen profesionalni, novinarski, dio posla, pri čemu osim blijedog žutila u naslovnoj temi nismo dobili ništa, gromoglasno je naglašena zamjena teza, štoviše, vrlo pogana zamjena teza. U neka davna vremena, uz takve su se teorije, ”žrtvama” samoprikazivali Trocki u odnosu na Staljina, Đilas/Ranković u odnosu na Tita, Tito u odnosu na Staljina, Savka/Tripalo u odnosu na Tita 1971., srbijanski ”posečeni knezovi” 1972. u odnosu na istoga toga, i tako redom, makar ni jedan od ”očišćenih” nije bio ni čistih ruku, ni čiste savjesti, ni bez vlastita velikoga grijeha, u komplotu s ”čistačima” ili na vlastitu inicijativu, svejedno.

Konačno, sama uporaba termina ”čistka” - već na svojoj semantičkoj, emotivno vrijednosnoj jezičnoj razini - jasno upućuje na to o kakvoj se razini svijesti radi kod onih koji se takvim kategorijalnim aparatom služe i u kakvim vremenima su nepovratno zaglibili, odakle ih ni redizajnirani ruski kolhozni i sovhozni traktori ne mogu isčupati: oni se bave primitivnom dihotomijom ”crveno - crno”, ”mi ili oni”, ”revolucija - kontrarevolucija”, baš kao što sebe, u istoznačnoj dihotomiji, nemogućim i neshvatljivim obrnutim redoslijedom, samoproglašavaju ”antifašistima” da bi mogli nasuprot sebe imati - akuzativ, koga/što vidim? - naravno, ”fašiste” 
Demokraciju ne razumijevaju kao izborni, parlamentarni, legalni i legalistički proces, već kao - PREVRAT, kao revolucionarno preuzimanje vlasti.

Depolitizacija (poglavito, dekomunizacija, detitoizacija, smjena Mesićevih, Josipovićevih, Milanovićevih, Pusićkinih i sličnih, POLITIČKIH kadrova, kako u diplomaciji, tako i u cijeloj državnoj upravi) jednostavno je najnaravniji i najneizbježniji proces, bez obzira hoće li se on provesti metodom ”bolnih rezova” ili ”sitnih koraka”.

Trsiti se u dokazivanju da reforme znače revoluciju, da primopredaja vlasti znači prevrat, a da personalne promjene znače ”čistku”, kome i čemu (nekonfliktnom) to može služiti, osobito ako je bjelodano da se znak jednakosti tu ne može postaviti? Jer, on ne postoji, jer njega nema, jednostavno- to nije to!