Što bi se dogodilo da se Republika Srpska stvarno odcijepi od BiH?

Atmosfera je usijana i prijetnjama ratnog načelnika stožera Armije BiH Sefera Halilovića kako je spreman ratovati u slučaju da se Republika Srpska pokuša odcijepiti. Na to je pak reagirao srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić upozorenjem da je i Srbija spremna za rat kako bi branila Republiku Srpsku.

Premda je takva retorika neuobičajena i opasna, iza nje ne stoje sposobnosti da se takve prijetnje zaista i provedu. Niti jedna od dvije strane nije sposobna za veći sukob. Oružane snage BiH su u daleko lošijem položaju od Vojske Srbije. One su nastale 2006. unificiranjem Vojske Republike Srpske i Vojske Federacije BiH, a današnje Oružane snage BiH su podijeljene po etničkim linijama između tri konstitutivna naroda.

Temelj im čine tri pješačke brigade, po jedna bošnjačka, hrvatska i srpska. No, i njihove sastavne bojne jednako su etnički podijeljene te raštrkane diljem zemlje. Cilj toga je, dakako, bilo osigurati ravnotežu sila između konstitutivnih naroda, no to je plaćeno osakaćenim borbenim sposobnostima, koje su na razini Oružanih snaga zanemarive. Kada bi došlo do novog sukoba, niti jedan od konstitutivnih naroda ne bi mogao računati na spremne postrojbe iznad razine bojne, te bi se većina snaga morala mobilizirati iz populacije.

OS BiH namijenjene su prvenstveno sudjelovanju u međunarodnim operacijama te je glavnina konvencionalnih sposobnosti izgubljena. Zrakoplovstvo je svedeno na jednu brigadu opremljenu transportnim helikopterima Mi-8 i UH-1, te višenamjenskim helikopterima Gazela, koji imaju i ograničene borbene mogućnosti, ali je neoperativnost letjelica vrlo visoka. Borbeni avioni, 13 zastarjelih jurišnika J-21 Jastreb i sedam jurišnika J-22 Orao, povučeni su iz službe prije desetak godina osnivanjem OS BiH i uskladišteni na banjalučkom aerodromu Mahovljani. Ti avioni su u lošem stanju i nisu godinama letjeli, no budući da se čuvaju u hangarima, izgledno je da bi ih se u slučaju sukoba dio mogao osposobiti uz pomoć Srbije, a u takvom scenariju bi ih ponovno koristila srpska strana. Oklopne snage kojima BiH raspolaže nisu organski dio brigada, već su koncentrirane u tenkovskoj bojni u Tuzli, kao dio brigade taktičke potpore. Takav ustroj izolira tenkovski element i onemogućuje njegovo pravovremeno korištenje u boju. Situaciju otežava činjenica da su tenkovi općenito u vrlo lošem stanju. Od čak tri tipa u BiH, AMX-30, M-84 i M60, samo su ovi posljednji operativni.

U službi je nominalno 45 tenkova M60A3 TTS, no oni imaju visoke troškove održavanja, što vodi k vrlo niskoj ukupnoj operativnosti flote i slaboj obuci posada, te je vrlo upitno na koliko se ovih tenkova uopće može računati.

M-84AB je pak povučen iz službe BiH prije više godina, a potpunu operativnost nikad nisu postigli ni francuski tenkovi AMX-30 koje su u 90-ima donirali Ujedinjeni Arapski Emirati. Oni su već bili u izuzetno lošem stanju zbog neadekvatnog održavanja, a o minimalnoj korisnosti u OS BiH svjedoči da nikada nisu prebojeni iz svoje pustinjske kamuflaže.

Borbena vozila također su šarolikog porijekla, od jugoslavenskih M-80 i M-60, preko američkih M113 do zanemarivog broja francuskih AMX-10. Od relativno velike količine vozila, operativan je samo manji broj oklopnih transportera M113, što znači da većina vojnika ne može računati na oklopni transport, čime se dodatno umanjuje pokretljivost.

Zbog rascjepkanosti i podijeljenosti sastavnih postrojbi, nedovoljne obuke, izostanka dovoljne količine operativnog oklopa i manjka brzih manevarskih formacija, jasno je da Federacija nema mogućnosti silom izvršiti ikakvu prisilu na Republiku Srpsku. Izbijanje sukoba značilo bi dugotrajni, krvavi i prvenstveno pješački sukob kojim se ne bi postiglo gotovo ništa.

Tvrdnje Srbije o spremnosti za rat su ipak nešto ozibljnije. Vojska Srbije raspolaže s daleko više opreme i ljudstva, a i organizacijski je dobro ustrojena. Njene četiri mehanizirane brigade mogu djelovati nezavisno te organski sadrže topništvo, PZO i tenkove, piše Jutarnji.